|
|
Wallpaper za one koji vole Mostar
[ preporucujem crnu pozadinu desktop_a ]
VANREDNA SITUACIJA
Postao sam deda
Veliko mi je zadovoljstvo da vam javim:
Jutros u 2:51
- srijeda, 29.08.2012. -
rodilo se moje prvo unuce - unuka Iris.
U zdravlju i rahatluku neka budu - i dedina unuka Iris i njeni roditelji, snaha - Aida i sin - Igor!
Namjenjujem im jednu od Davorinovih evergreen interpretacija:
 |
Indexi: Da sam ja netko |
Da sam ja netko
pozvao bih sve djecake
dao bih im igracke i
pustio ih da se cijeli dan
igraju i jure.
Radili bi divne stvari,
prekratki bi bili dani
voleli bi svoje skole djaci
da sam ja netko
...
Svim majkama bih izbrisao bore,
ucinio da ocevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno zive svoje sate
da sam ja netko.
Ne bi, ne bi ljudi zivot proklinjali
sve bi ruze zeni poklanjali
kako bi se zivelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
kako bi se zivelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko.
...
Svim majkama bih izbrisao bore
ucinio da ocevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno zive svoje sate
da sam ja netko.
Ne bi ne bi ljudi zivot proklinjali
sve bi ruze zeni poklanjali
kako bi se zivelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
kako bi se zivelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko.
|
Iris i srecni roditelji, tata Igor i mama Aida. |
|
Moje planetarno biserje: Diana, Zenja, Igor, Iris i Enio
|
|
|
|
Mjesta mog duljeg boravka: |
|
|
JUGOSLAVIJA
1947 - 1966 - Mostar 1966 - 1971 - Sarajevo 1971 - 1974 - Mostar 1974 - 1975 - Zagreb 1975 - 1992 - Mostar - |
BOSNA
1992 - 1993 - Mostar
NORVESKA
1993 - 2000 - Bergen 2000 - 2002 - Halden 2002 - 2014 - Bergen 2014 - 2015 - Oslo |
|
Per aspera ad astra
>> MANIFEST << |
|
ZLATNA ZBIRKA RECENICA |
|
|
|
Moje omiljene recenice:
01. Slijedi svoj put, a ljude saslusaj i pokusaj razumijeti. 02. Mnogo toga podvrgavajte sumnji, narocito ono za koje vas ubjedjuju da je neupitno. 03. Krsenje pravila u razmisljanju je pozeljno. 04. Vjera u nesto ne znaci da je to konacna istina. 05. Pitanje covjekove zrelosti je pitanje njegove slobode. 06. Pitanje covjekove sudbine je, u velikoj mjeri, pitanje njegovog karaktera. 07. Historija je dogovorena ili nametnuta laz. 08. Zivot je previse vazan da bismo ga shvatali ozbiljno. 09. Nikad ne diskutujte sa budalom, ljudi mozda nece primjetiti razliku. 10. Ima istine u rijecima da se ljepota nalazi u ocima onoga koji gleda. 11. Govor bi trebao biti poput zenske suknje: dovoljno dugacak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. 12. Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebali smo zivjeti. 13. Vrijedjelo bi, zaista, da postoje zivot i svijest poslije nase fizicke smrti. Vrijedjelo bi vec zato sto bismo se, s vremena na vrijeme, mogli slatko nasmijati svim obzirima, brigama i strahovanjima, i svemu onom sto nas sada uznemirava, muci i satire. A kako, po svemu sudeci, takvog zivota nema i ne moze ga biti - trebamo se smijati sada. 14. Izreka kaže da na zemlji ne može biti puno slobode dok god se ljudi klanjaju tiraninu sa neba. 15. “Pazite na svoje misli jer one postaju riječi; Pazite na svoje riječi jer one postaju djela; Pazite na svoje djela jer ona postaju navike; Pazite na svoje navike jer one postaju karakterom; Pazite na svoj karakter jer on postaje vašom sudbinom.” 16. Čim primjetiš da se ponašaš kao navijač, prispitaj se.
|
|
|
Rešad Kadić: Bašeskijin posljednji zapis ... Kad mašiše jenićarsku kapiju, pred kojom je straža danonoćno stajala, Mula Mustafa, koji je dotle grizao jezik, ne može vise da otrpi: - Nemoj mi zamjeriti, šejh hađi-Mehmede, al' more bit bi bilo bolje da him ono nisi kaz'o. Svašta oni mogu... Hađi Mehmed zastade i Mula Mustafa ću kako starac duboko uzdahnu. - Znam, moj Mula-Mustafa, znam da mogu! Al' ne mere se uvijek ni šutjeti! Insan je dužan da kaže i osudi ono što ne valja, pa nek bude što će bit', il' šehit, il' gazija! - Ama, što ne kažu drugi! Vidio si hin, svi šute! Niko ni riječi! Svi oborili glave i gledaju prida se! - Eh, moj br'te, tako ti je uvijek.
Insani su podijeljeni u tri kauma. Prvi kaum je rahmani. To su oni koji su na dobrom putu. Drugi kaum je šejtani. Ti su na šejtanskom putu. Treći kaum je hajvani, i njih je najviše. Ko su i kakvi su, samo him ime kaže. Prva dva kauma se među sobom jednako bore, a treći kaum stoji i čeka ko će bit' jači i pobijediti, pa da se uz njega prislone. Tako ti je to. Sad sam ti sve kaz'o.
|
|
Bosanac ( i Hercegovac )
Svima onima koji su ubijajuci, proganjajuci i mrzeci Turcina, Hrvata i Srbina, u stvari i ne znajuci ubijali, istjerivali i mrzili Turcina, Hrvata i Srbina u sebi. Kad bi neko ljudima rekao da je Omer Pasa Latas Mihajlo Mico Latas, Srbin iz Like, sve bi bilo drugacije, isti narod... Ne zove se planina Srbic, Hrvatic ni Bosnjacic, nego Vlasic ...?
"Procijeni za sta te je Bog stvorio i budi glavni junak u svome zivotnom filmu. Misli svojom glavom, gledaj svojim ocima, slusaj svojim usima i
ne budi statista u svome sopstvenom zivotu, drzavi, gradu.
Obavezno pogledati
alternativa: http://www.federalna.ba/bhs/vijest/2280/gost-prof-dr-besim-spahic
|
|
|
|
EVERGREEN AL DINO & MOSTAR SEVDAH REUNION Nikad mi se ne spava - Official video |
INTERVJU SA SIDRANOMObjavljeno: 23.01.2012
Novinar: Adna Zukanović
U prvom dijelu intervjua s akademikom Abdulahom
Sidranom razgovarali smo o transformaciji Sarajeva u poslijeratnom
periodu, o njegovom odnosu s Emirom Kusturicom, o razlozima njihove
svađe te njegovim bezuspješnim pokušajima da se odnosi između
Kusturice i BiH normalizuju.
U drugom dijelu intervjua, akademik Abdulah Sidran
savjetovao je mlade koji žive u inostranstvu, a žele se vratiti u
BiH. Govorio je i o Arapskom proljeću i diktatorima, o Sarajevu
nekad i sad i o mišljenju o onima koji su napustili grad kad je bilo
najgore.
Akademik Abdulah Sidran u trećem dijelu našeg
razgovora pričao je o stanju u novinarstvu, o Senadu Hadžifejzoviću
i njegovoj televiziji, o Edinu Džeki i fudbalu… Akademik Abdulah Sidran u četvrtom dijelu našeg razgovora odgovorio je na pitanja da li misli da je Emir Kusturica pravi Sarajlija te da li prati fudbal i za koga navija. Osim toga, pričali smo o turbo folku i njegovim najdražim praznicima.
U petom dijelu s bh. pjesnikom, prozaikom i jednim od
najznačajnijih filmskih autora, Abdulahom Sidranom, razgovarali smo
o ponašanju velikih svjetskih sila i njihovoj ulozi u budućnosti kao
i o mogućnost novog rata u BiH.
Šesti dio razgovora s akademikom Abdulahom Sidranom odnosio se na rap muziku i staroslovenske običaje kod Bošnjaka. Pored toga, pričali smo i o njegovom odnosu s kolegama akademicima te mogućnosti suživota naroda u BiH.
U posljednjem, sedmom dijelu intervjua akademik
Abdulah Sidran odgovorio je na pitanje da li misli da je pesimizam
sveti put ka realnosti, otkrio je kako trenutno živi te koji su to
pisci sa prostora bivše Jugoslavije koje cijeni, a koje ne bi voli
sresti ni u putu. U posljednjem,
sedmom dijelu intervjua akademik Abdulah Sidran odgovorio je na pitanje
da li misli da je pesimizam sveti put ka realnosti, otkrio je kako
trenutno živi te koji su to pisci sa prostora bivše Jugoslavije koje
cijeni, a koje ne bi voli sresti ni u putu. |
Obavezno pogledati( Ljubav ) Amour
(2012.)
Film »Ljubav« austrijskoga redatelja Michaela
Hanekea doista je pravo remek-djelo. Na ovogodišnjem festivalu u Cannesu
osvojio je »Zlatnu palmu«. Haneke je tu prestižnu nagradu dobio i 2009.
godine za također odličan film »Bijela vrpca«, a rijetkost je da isti
autor dvaput dobije tu najveću nagradu.
*****
Asocijacija filmskih kritičara (Critics
Choice Movie Awards) Los Angelesa
dodijelila je nagrade za najuspješnija filmska ostvarenja za proteklu
godinu. 14.01.2013 http://sh.wikipedia.org/wiki/Ljubav_(film,_2012)
Obavezno pogledati Halimin put
Molim vas da, kada imate malo slobodnog vremena, odgledate na YouTube-u ( na svom kompjuteru ) ovaj izvanredni, nedavno snimljeni, domaci film baziran na ISTINITOJ prici zene iz Prijedora.
kliknite na sliku ili na slijedeci link da pogledate film: http://www.youtube.com/watch?v=Mh6Q-a3fUZY
Odgovarajucim programima mozete film skinuti sa YouTube-a i smjestiti ga na CD ili DVD i potom ga gledati na TV-u. Nadam se da cete ga preporuciti i svojim prijateljima - neverovatna ljudska prica iz koje treba svi da izvedemo UNIVERZALNU i VJECNU poruku protiv gluposti i uzasa RATA !
Film o ratu, ljubavi i majčinstvu koji je osvojio nagradu
publike na ovogodišnjem Pulskom festivalu, dirljiva drama o ženi
koja pokušava pronaći svog nestalog sina.
31.01.2013. |
| "Kažeš jezik različit, istorija različita,
kultura različita, a država ista, i živjeli u istim gradovima i selima,
i nije vam trebao prevodilac, a dičite se razlikama vaših jezika. Iste
rijeke, iste planine se protežu između vaših kuća, a vi hoćete da kažete
da ste svi imali različite istorije. Jesu li vam ih zapisali Rimljani,
Osmanlije, Austrougari, i svakom po jednu različitu? Da li nekome od
Bošnjaka, Srba ili Hrvata treba prevodilac da razumije ovo što pišem?
Hoćemo li polemisati da li je Meša Selimović bošnjački ili srpski pisac, a on, pisao o Bosni, ej, o našoj Bosni. Pravite tri akademije nauka i umjetnosti, kao tuk na utuk podjelama. Zar da dijelimo slikare, što su slikali ista polja iste starine, na jedne, druge i treće? I onda ćete izjaviti kako vi volite Bosnu, a sve radite da je dokusurite, što hiljadu godina nije uspjelo silnim zavojevačima, danas će uspjeti Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, jer vi govorite tri različita jezika i živjeli ste kroz tri različite istorije, svaka avlija svoju zapisivala. Da li vam to liči na dvoličnjaštvo? A ista vam je Knjiga data, ali je vi ne priznajete, ne priznajete vjeru u jednog Boga koja vam je zajednička, jer vam je dala upute iste, da razlikujete dobro i zlo, da činite dobra djela, da istinu preporučujete. Ne, vi krvave ratove vodite radi jezika, istorije, vjere koju ustvari ne vjerujete, jer da vjerujete vi biste prije svega voljeli, a ne mrzili, pomagali, a ne odmagali, dobrim djelom upućivali, a ne mržnjom i zločinom opterećivali. A mi svi Bosanci i Hercegovci, od vajkada. Ne, neću to, jer se ponosim što sam se rodio u Bosni i Hercegovini i što sa osjećam kao dijete te zemlje, Bosanac i Hercegovac od glave do pete, a najviše u srcu Bosanac, i svako ko se tako osjeća mi je brat, pa bio musliman, pravoslavac, katolik, jevrej.... Živjela nam naša lijepa Bosna i Hercegovina!" Željko Komšić |
|
POVODOM 20 godina PROGONA, RASELJAVANJA, GENOCIDA NAD BOSANCIMA I BOSNOM i HERCEGOVINOM Knjiga koja je mnoge dojmila. Ljudi javljaju da je ne ispustaju iz ruke dok je ne procitaju.
Ahmet M. Rahmanović
CRNA DUŠA Predsjednicima i vladama velikih svjetskih sila i njihovim marionetama u UN-u, koji su, raspolažući apsolutnom svjetskom vojnom i ekonomskom silom, dozvolili i doprinijeli da se nad malim narodom bosanskih Muslimana, u praskozorje XXI stoljeća, izvrši genocid. Moliću Dragog i Jedinog Boga da bude pravedan prema njima. Sve se nije desilo kao u priči koja slijedi. Sve što se stvarno desilo bilo je gore.
O KNJIZI Mugdim Karabeg, novinar Autor romana "BLACK SOUL" ("Crna Duša)," Ahmet M. Rahmanović je rođen 1954. godine u Zenici. Sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa suprugom i troje djece je živio i radio u Sarajevu. Krajem 1995. godine došao je sa porodicom u Čikago gdje i danas živi. Dilomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1977. godine."CRNA DUŠA" je roman koji se ne ispušta iz ruku već nakon prve pročitane stranice. To je uzbudljiva, često surova i sirova priča o ratu koji nije onaj klasični, o ratu koji nije opisan niti predviđen ni u jednom udžbeniku vojne literature; o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, prije svega na muslimane-Bošnjake, sa dvije strane, o luđačkom plesu krvoločnih aveti zla koje su htjele da pobiju, siluju, opljačkaju i izmrcvare sve što je muslimansko i bosanskohercegovačko, o dvoličnosti, ravnodušnosti i hipokriziji svjetske zajednice koja se pravila gluhom i slijepom, skanjivala se i izmotavala, dok je u središtu Evrope vršen genocid krvaviji od fašisitičkog, koji je pokosio 200.000 nevinih i rastjerao milion i po nedužnih na sve četiri strane svijeta. "BLACK SOUL", "Crna Duša", Ahmeta M. Rahmanovića nije, međutim, ni pamflet u odbranu jednog naroda, ni hladna optužnica tužioca iz nekog Haga, ni posmrtna, tugaljiva lamentacija nad nevinim žrtvama, ni glorifikacija borbe BiH protiv agresora, niti njeno nipodaštavanje ili kritika. To je roman istine. Realisitičan. Uvjerljiv. Herojski i antiherojski. To je priča o Sarajliji Hamzi, borcu sa prve linije, braniocu i osvetniku, o suprugu i ocu koji je, igrom slučaja, sa jedne uzvišice snimao kamerom kako mu svadbeni kum, Srbin, dolazi "mercedesom" pred vikendicu iznad Sarajeva, ubija svoje kumče i kumu koju njegove bradonje pokušavaju da siluju. Zatim se sve odvija svojim neumitinim redosljedom, oko i unutar Hamze, od čega mu duša počinje polako da crni, da bi, dolaskom u Ameriku, potpuno pocrnjela. Pogotovo kada je u sred Čikaga, u elitnom restoranu, susreo svog kuma u društvu njegovih nekadašnjih pajdaša-četnika... Rahmanović je, kroz svoj živi, dramski dijalog, koji se stalno vodi između likova u romanu, ocrtao i njihove karaktere i psihologije, i sve što znači rat i šta u ljudima ostavlja rat, sve ono što su bili Sarajevo i BiH u ratnom košmaru i neposredno poslije mira, a i danas, sa vrlo plastičnim slikama Sjedinjenih Država i Čikaga, načina i atmosfere življenja u Kolumbovoj zemlji i običaja koji u njoj vladaju. Akademik Tvrtko Kulenović u svojoj ocjeni o recenziji rukopisa između ostalog piše: "...Posebnu vrijednost romana predstavljaju likovi. Od samog početka je jasno da je glavni junak Hamza, njegova psihička bujnost i fizička okretnost... Zatim Avdaga, Hamzin otac, jedan od onih šutljivih likova Bošnjaka..., izvana sposoban da sakrije i proguta, a iznutra pun neomedene ljudskosti, sposobnosti za ljubav i iskustva dovoljnog za čitavu jednu generaciju... Tu se prvi put otvara i atmosfera bosanske bošnjačke kuće, porodice; žena nije potčinjena muškarcu kao što se to često misli, nego je tiha, ima svoj način odlučivanja, svoje puteve do sudbine... U pitanju je izvrstan roman koji zaslužuje da bude objavljen i u Bosni i u Americi, a može se očekivati da će imati brojnu publiku i tamo i amo..." Objavljeno u Zambaku, broj 15, juni juli 1998. godine Tvrtko Kulenović, književnik "Blek Soul" je "pismen" roman, i to u okviru one vrste književnosti kakve je kod nas uvijek malo bilo. Niti u njemu ima amaterizma, uobičajenog u prizvodima "ratne" književnosti, niti je njegov autor književno neobrazovan - samo je sav usmjeren na akciju, poput autora nekih američkih filmova i romana. Na početku vrlo ubjedljivo podsjeća na američke ratne filmove u kojima udarna grupa izvršava neki poseban zadatak, ali u tim filmovima taj zadatak, ta akcija najčešće ostaje do kraja glavna tema, što sa našim romanom nije slučaj. Njegova je tema epska kako i odgovara romanu, prati junaka kroz znatan dio njegovog života, ali uvijek je ostvarena kroz dramatična zbivanja, kroz radnju. Pri tome je ta "šira" radnja podjednako vješto vođena kao i ona "uža" na početku: od ubistva Amre i djeteta do osvete u američkom restoranu, ona ima pravilan i jasan tok bez obzira na sve digresije, na promjenu mjesta i situacije, pa čak i umetnute komentare i opise aktuelnih zbivanja na svjetskoj sceni, a koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Ljubavna priča u Americi također je odlično ukomponovana u tu cjelinu, ona daje veću snagu "završnom udarcu" piščevom i njegovog junaka Hamze. U tu ljubavnu priču odlično se uklapa priča o majci Amerikanki, Azri, a sve se završava - crno. Posebnu vrijednost romana predstavljaju likovi. Od samog početka je jasno da je glavni junak Hamza, njegova psihička bujnost i fizička okretnost, ali po ranjavanju u prvi plan izbija Kapetan (bivši, bivše JNA) koji je suzdržan, naučen na disciplinu, ali kad preuzima vođstvo otkriva izvanrednu odlučnost, sposobnost, vještinu i nemilosrdnost u akciji. Zatim od njega "palicu" preuzima Avdaga, Hamzin otac, jedan od onih šutljivih likova Bošnjaka, i tradicionalnih likova književnosti, izvana sposoban da sakrije i proguta, a iznutra pun neomedene ljudskosti, sposobnosti za ljubav i iskustva sadržajem dovoljnog za čitavu jednu generaciju. Tu se prvi put otvara i atmosfera bosanske bošnjačke kuće, porodice, nenametljivim indikacijama - žena nije potčinjena muškarcu kako se to često vulgarno misli, nego je tiha, ima svoj način odlučivanja, svoje puteve do sudbine, a pri tom je uzajamno poštovanje i ljubav muža i žene, oca i majke, najviši ideal i domet ove ljudske zajednice. I druga mjesta, odnosno situacije koje se u njima odvijaju jer opisa mjesta nema, predstavljena su upečatljivo, istinito, sa uzbudljivom autentičnošću - " kao da je autor tamo bio." Na nekim mjestima je i bio, na primjer na famoznom Sarajevskom tunelu i na ulazu u njega koji četnici neprestano tuku artiljerijom, kao i na mjestima u Južnom Chicagu koja opisuje u drugom dijelu romana, ali su podjednako autentična i ona mjesta i situacije u kojima nikako nije mogao biti: Rusija za vrijeme drugog Svjetskog rata iz Avdagine priče. Osnovni način izražavanja je dijalog - mjestimično ga treba učiniti škrtijim, kao što su škrti i opisi i komentari. Jezičko oblikovanje je uopšte najslabija strana knjige, često je konvencionalno, ali se u "huku radnje" ponekad i ne primijeti. S druge strane, i na tom planu mogu se naći pravi biseri kao u dijalogu između Avdage i isljednika koji je, zajedno sa "čitavom Jugoslavijom" poslije 1948. okrenuo leđa Sovjetskom savezu i njegovom uticaju, ali se, naravno, drži komunističkih načela, pa kaže: "Religija je opijum za narod", a Avdaga odgovara: "To je od Lenjina." U pitanju je izvrstan roman koji zaslužuje da bude objavljen i u Bosni i u Americi, a može se očekivati da će imati brojnu čitalačku publiku i tamo i ovdje. Od sveg srca ga preporučujem za objavljivanje. Chicago, maj 1998. Knjiga je uspjela, u svojoj misiji, ako je kupite u papirnom izdanju. Sto bi naravno bio i posten odnos prema autoru. Da se ne zaboravi.
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Sjdy2QWya8c
Don`t forget http://www.youtube.com/watch?v=sSSFgo6o1_s
Charlie Chaplin u svom filmu Veliki diktator drži govor koji u tri minute sažima većinu istine ljuskog života na Zemlji i stvarnosti u koju smo zarobljeni putem iluzije i laži. Govor nadahnjuje, daje nadu i podsjeća nas na ono tko mi stvarno jesmo te da je kraljevstvo božje u svakome od nas.
|
| Pismo glumice Hasije
Borić Predragu Luciću Sarajevo,
Split Otvoreno pismo glumice Hasije Borić povodom hajke koja se u pojedinim bošnjačkim medijima digla na pjesnika Predraga Lucića
Poštovani i dragi Predraže Luciću! Ovih dana je u mojoj domovini, Bosni i Hercegovini, hajka na tebe, baš kao što je već dugo vremena i na mnoge druge časne ljude koji su je svojim tekstovima i veličanstvenim stihovima branili u njenim najtežim trenucima, pa imam potrebu, mada nisam čovjek javne riječi, da ti se obratim ovim pismom. Onih davnih ratnih godina, kada sam bila izbjeglica pred genocidom koji se sručio nad narod kome pripadam i silinom destrukcije jedne veličanstvene ideje zvane Bosna i Hercegovina, čekala sam u progonstvu svake sedmice, iz dana u dan, list koji se zvao Feral Tribune. Dežurali smo na trafici, a kad bi došao u kuću otimali bismo se ko će ga prvi čitati. Sjećam se kada je izišla tvoja pjesma HVO vojnika, koja je parodija na Šantićevu Eminu, Eminu koja ga je “samo jednom pogledala mrko, dok je rod Eminin u Dretelju crko”, rekla sam svojima: ja ću od ovih stihova napraviti predstavu. Brižljivo sam, cijeli rat, izrezivala tvoje stihove, te tekstove tvojih prijatelja Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića i čekala da se vratim u domovinu i napravim predstavu. Ne da mi se da ponavljam hiljadu puta napisane riječi o najvećoj svjetlosti, Feralu. Imala sam gomilu materijala. Ali niko u regionu, osim Tanje Miletić – Oručević nije se usudio praviti predstavu na bazi ovih tekstova. Ne radi se o tome da ja sada reklamiram Feral Tribune Cabaret, ni sebe samu, ni predstavu koja već dugo ne igra. Radi se, naprosto, o tome da kažem o svome iskustvu igranja te predstave, uglavnom bazirane na tvojim stihovima. Predstava je u Sarajevu dobila fantastične kritike, ali ono što je puno važnije od toga, pune i prepune dvorane publike širom Bosne i Hercegovine, Evrope, Amerike. Uglavnom, ljudi koji su preživjeli rat i ratne strahote otkrivali su u tvojim tekstovima djelić svoje duše i svoje patnje. I sama spadam u one koji su ratom najdublje istraumatizirani, i sama sam izgubila puno članova svoje porodice. Najdublje osjećam težinu zločina koji je izvršen nad narodom kome pripadam, ali i nasilje koje se svakodnevno vrši nad idejom Bosne i Hercegovine, zajedničke nam domovine. I sve se to sada, moj Duje, pripisuje tebi. Još vele da “potičeš mržnju koja vodi do genocida nad Bošnjacima”! Ljudi koji su gledali našu predstavu Feral Tribune Cabaret čekali su me poslije predstave, stotine njih, u konačnici hiljade njih, da mi se zahvale. Žene su skidale spontano prstenje s ruku, šalove, imale su potrebu darovati mi nešto, kažu, kad već nismo kupile cvijeće. Govorili su ljudi da doživljavaju katarzu kroz našu predstavu. Ne mali broj njih mi je rekao: ovo gledam sedmi put. A ja bih im odgovarala: znači da vas ona liječi. Više ne smijete kupovati kartu. Bit će vam poklonjena. Razgovarala sam i sa mnogim psihijatrima i drugim stručnjacima koji su me ohrabrivali: Moraš nastaviti igrati. Osim što je umjetnost, to je i kolektivna psihoterapija. Ne bih ni da govorim o našem igranju na Tribini za ljudska prava pred Haškim Tribunalom… Šta to nije u redu sa desetinama hiljada ljudi koji su predstavu vidjeli? Nisu došli samo zato da se nasmiju, već su osjećali i onu tamnu, duboku potku Feralovog humora. Trebam li spomenuti da mi je na predstavi čestitao i jedan uvaženi čovjek, vrlo osjetljiv na pitanja genocida, koji svakodnevno iskopava bošnjačke žrtve, Amor Mašović? Ja sam se u jednom momentu, nakon stotinu odigranih predstava, umorila i potpuno povukla iz javnog života. Ali, moram reći da sam svoje najljepše trenutke na sceni u posljednjih dvadeset godina doživjela upravo sa predstavom Feral Tribune Cabaret, sa tvojim stihovima. Pomogao si mi da prevladam svoje najdublje ratne traume. Ja mogu razumjeti i one ljude koji ne mogu kroz humor da se oslobađaju traume, ali ne mogu i ne pristajem na one koji manipuliraju u njihovo ime i koji nam naše najveće prijatelje prikazuju kao četnike, ustaše. Ako su danas ustaše Predrag Lucić, Mile Stojić, Ivan Lovrenović, ako je četnik Marko Vešović, pitam se šta se to desilo s nama? Oprosti im, Predraže, jer ne znaju šta čine! I šta je to s našim pamćenjem? Zašto šute oni koji bi, bolje od mene umjeli napisati ovo pismo? Molim te da se ne žalostiš i da i dalje ostaneš naš prijatelj, jer su nam prijatelji danas i te kako potrebni, kao i prije dvadeset godina. Tvoja Hasija Borić |
Nastavlja se ...
Moja je unuka vec - toliko porasla, da je dosla avionom iz Osla u Bergen, da me posjeti:
Iris i deda (januar 2013)
A sada je VELIKA - nakon jedne godine
Iris i mama
Iris se sprema za vrtic
Iris nas sarmira ( Januar 2014 )
Iris i nena ( Januar 2014 )
Ko se to skriva?!
april 2014.
VANREDNA SITUACIJA
Postao sam ponovo deda
Veliko mi je zadovoljstvo da vam javim:
veceras u 21:39
- subota, 29.11.2014. -
rodilo se moje drugo unuce - unuk Enio.
*
U zdravlju i rahatluku neka budu - i dedin unuk Enio i njegovi roditelji, kcerka - Zenja i zet - Majo!
*
Namjenjujem im jednu od evergreen pjesama John Lenona
IMAGINE:
John Lennon
IMAGINE
Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one
Hrvatski
Zamisli
Zamisli da nema raja,
lako je ako pokušaš
Da nema pakla ispod nas
Samo nebo iznad nas
Zamisli da svi ljudi žive za danas
Zamisli da nema zemalja, to nije teško učiniti
Da nema ničega za ubiti ili umrijeti
I nijedne religije također
Zamisli da svi ljudi žive život u miru
Možeš reći da sam sanjar
Ali ja nisam jedini
Nadam se da ćeš nam se jednog dana pridružiti
I da će svijet biti kao jedan
Zamisli da nema vlasništva, pitam se da li možeš
Da nema potrebe za pohlepom i glađu
Bratstvo među ljudima
Zamisli da svi ljudi dijele čitav svijet
Možeš reći da sam sanjar
Ali ja nisam jedini
Nadam se da ćeš nam se jednog dana pridružiti
I da će svijet biti kao jedan
Srpski
Zamisli
Zamisli da nema raja
lako je ako pokušaš
nema pakla ispod nas
poviše nas samo nebo
zamisli da svi ljudi
žive samo danas
Zamisli da nema država
i nije tako teško
ništa za ubiti ili umrijeti
i nema vere također
zamisli da svi ljudi
žive u miru
Možeš da kažeš da sam sanjar
al nisam jedini
nadam se da ćeš se jednog dana
i ti nama pridružiti i da će
svet biti kao jedan
Zamisli da nema kuća
pitam se da li možeš
nema potrebe za pohlepnosti ili gladi
bratstvo čoveka
zamisli da svi ljudi
dele celi svet
Možeš da kažeš da sam sanjar
al nisam jedini
nadam se da ćeš se jednog dana
i ti nama pridružiti i da će
svet biti kao jedan
Deda i unuk
Enio trenira
Enio spava poslije treninga
Enio se smije dedi