Rahmetli
Alija Isaković
pročitao je, na prvom Bošnjačkom saboru održanom u
opkoljenom Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine, jedan od
najnadahnutijih govora o Bosni i Hercegovini, a posebno o
Bošnjacima i njihovoj sudbini na Balkanu.
Govor zaslužuje da
ga se Bošnjaci, s vremena na vrijeme, prisjete i ne prepuste
zaboravu ideje i dijagnoze Alije Isakovića.
Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između
tri zla
„Poštovani
Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjački muslimanski narode.
Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše
tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime
naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao
prirodno pravo na tradiciju.
Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo
odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra,
već između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva
dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti
neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom
stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je
rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja
ili namjera.
Ovdje je,
u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i
savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od
onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo,
bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je
pala u dio ovoj generaciji. U ovom prostoru s nama su svi
naši živi - oni s puškom u ruci na kućnim pragovima i
rovovima, oni prognani širom svijeta, i oni koji su
preselili na ahiret, bilo kao borci ili kao civili, od djece
u inkubatorima naših porodilišta do stogodišnjaka u našim
staračkim domovima. Svi oni su šehidi jer su na Božijem putu
bili svjedoci istine svojim životom i time stekli Božiju
milost.
Ovdje
smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi
i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim
povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez
regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve
surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i
jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako
smo umirali.
Ništa
neće biti onakvim kakvim bijaše. Moramo sve ispočetka. Čisto
i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.
Bošnjaci su jedini evropski narod s anacionalnim političkim
poltronskim vrhom
Mi
Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim
prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički,
ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina
marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski
sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani,
vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini
smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija,
s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom
presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava
na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i
vjersku praksu, sa zavodljivim utapanjem u zamagljeno
jugoslavenstvo koje je bilo kao čistilište za buduća
nacionalna opredjeljenja, konačno - posljednjih dvadeset
godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo
etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati,
te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas
terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.
Svi oblici krajnosti
Ovaj
uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u
bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici
krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne,
naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na
svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i
skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive,
politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem
svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja,
prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.
Tako,
bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog
vođstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih
autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja,
a kamo li smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta
ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke
kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji,
izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu,
razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja
iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu.
Tako je
u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio
mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša
Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama
pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska
svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i
smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret,
ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis
Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga
Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u
Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Čišić,
građanski liberal s ustavnim prijedlogm o Bošnjacima u prvoj
Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni
mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski
književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na
Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i
drugdje, Meša Selimović, član SANU i Alija Nametak član JAZU,
potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO,
koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na
prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa
svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu,
potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i
Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora
Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije -
veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna
paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada
spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u
Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši
HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u
Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine, itd.
Pored
toga, što smo svi Bošnjaci-Muslimani, mi smo još žešće:
Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici... Ja se
iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj
ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu,
ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti,
nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima,
neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i
Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog
nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i
tragične zablude i nesnalaženja drugih.
Mi nismo dali povod za genocid
Mi, ni
Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli,
nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim
nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su
planiranih radnji. O tome imamo niz upečatljivih pouka iz
bliže i daljnje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u
svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru.
Provođenje programa o "Velikoj Srbiji" i, kasnije, dogovor
Milošević-Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine ne bi moglo
spriječiti bilo kakvo naše drukčije ponašanje, bilo koja
drukčija politička struktura i bilo koja drukčija politička
ličnost našega naroda. Ako ovo ne razumijemo odmah i na
pravi način, onda se pridružujemo agresoru i njegovim
tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Vrijeme je da
još jednom kažemo da je ovo vid krstaškog rata te je naša
krivnja kolektivna. Neću reći da smo se u ovom ratu u svemu
dobro ponašali i organizirano radili, neću reći da je sve
moralo biti kako je bilo, ali osnovni tok događaja išao bi
kako je išao. To nije emotivni, svađalački komšijski rat. To
je bilo, i sada je, fizička realizacija dugogodišnjih
političkih planova. Beskrupulozna, nemilosrdna i radikalna.
Propagandna mašinerija srpska i hrvatska, što je potpuno
razumljivo, poznaju ovu evropsku isključivost i antiislamsku
fobiju, te plaše svijet našom vjerom i naše poznate, i od
objektivnih stručnjaka utvrđene vrline, predstavljaju kao
opasnost. Zapravo, Evropa ne uvažava multikulturalne oblike
zajedništva i naš način suživota, koji su mogli upoznati u
ratu. Ona to doživljava više s čuđenjem nego s
razumijevanjem.
Vjerovali smo u bajke koje su nam namjenski pričane
Mi nismo
"tijesni" kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi
i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od
tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi.
Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde,
slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu
i krvavim tragom potire sve što smo svojim stopama dotakli i
duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već
zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje.
Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i
obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao
širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne
prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već
prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To nažalost,
nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak
suludog zanosa.
Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u
bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i
ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u "daleku
budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala.
Sve nam se to sada cinično hihoće u okrvavljeno lice, ne bez
manijakalnog zločinačkog užitka.
Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici
ovog genocida
Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem
svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio
zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti
objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti
posljednji evropski mrak.
Poslije
zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih
zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše
smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine
krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u
kojem se ovaj svijet nalazi.
Dvojica agresora - pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve
Ono što
se dogada u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i
Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je,
konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti,
mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više
razboritosti. Način razrješenja bosanskohercegovačke
sadašnjosti - uz međunarodno posredovanje, ostaće upisano u
noviju svjetsku povijest kao najveća politička i vojnička
nemoralnost i nepravda: dvojica agresora - pozvani su da
odlučuju o sudbini žrtve! Međutim, to nam nije nikakva
utjeha. Politika ne poznaje termine - moral, pravda,
humanost i obzirnost. Na nama je da ovu krvavu realnost
predočimo novim domaćim i evropskim generacijama kao gorku
pouku i čistu optužbu. Zločini ne mogu ostati neobilježeni,
zločinci nekažnjeni, jer je to protivno samoj prirodi i
protivno svim svetim knjigama koje su narode izvele iz
barbarstva.
Sad smo
ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim
nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim
bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo
nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj
zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime
baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija
naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu
onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete.
Biti vlastita mjera stvari
Sada
moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim grješkama i
više raditi. I biti vlastita mjera stvari, u mjeri koja je
potrebna za normalan život.U ovome bolnom trenutku sahrane
iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni
drugima i nemojte jedni drugim uvećavati nesreće i nametati
krivnje. Ovaj Sabor nije sazvan da bilo šta opravda ili
poteže bilo čiju odgovorost ili da bilo koga liši
odgovornosti. Ovo nije trenutak svođenja računa. Nikakvim
optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo
samo odmoći. Ne kažem da to svođenje računa nećemo učiniti -
temeljito i smireno, svestrano i sistematski da bismo se
očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma,
da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život. Ako i
dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne
drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i
novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne
biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima
zla koji nam se nudi i nećemo projicirati zlo nikakvim
svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere.
Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio
da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego
njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka-
Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju.
Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod
ni u ratnim ni u poluratnim ni u polu-mirnodopskim uslovima.
Bez
obzira kakvo bilo državnopravno uredenje Bosne i Hercegovine
i bez obzira kakva bila mogućnost razgraničenja u njenim
sadašnjim granicama, mi Bošnjaci smatramo to rješenje
nametnutim silom i privremenim, dajući nadu budućim
generacijama da će očuvati i razvijati svijest o tome da je
svaka naša podjela protivna interesima svih naroda Bosne i
Hercegovine."
Alija Isaković:
Ko je Bosanac,
ko Bošnjak, a ko Musliman?
Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak,
Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u
taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na
visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do
sada nije zanimalo. To je pretežno onaj nas sloj i soj koji
nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su
najčesće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan
i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o
općem već samo o vlastitom. U velikoj mjeri to je i
svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime
bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih
drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom. Osim nas
koji se znamo, u samoj Turskoj je oko šest miliona Bošnjaka
(iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog
Zelanda. U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u
turskim enciklopedijama, i u nekih drugih naroda koji su s
nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani
kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u
popis stanovnistva 1971, zamijenjen je terminom Bošnjak na
posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na
kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno
viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i
olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih
riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…
Savez komunista uveo je za nas termin Musliman, umjesto
Bošnjak da bi se Musliman asimiliralo u musliman, a musliman
može biti bilo koje nacije. Citirao bih o ovome izvanredno
zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa
Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi
Emira Šekiba Arslana “Zašto su muslimani zaostali, a drugi
napredovali?”, Sarajevo 1993. godine:
“Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto
i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili
imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu
na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevica nije
najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili
Muslimanima s ciljem da nas posvjeste porjeklo naših pravih
duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već
zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmjeh
i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo
na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A
ako bi nam to pravo i priznali kad su nas vec bili usmjerili
da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije
i tude kulturne tradicije.”
Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim
“m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin,
protestant… Termin musliman označava svakoga od milijardu
pripadnika islamske vjere, bez obzira gdje žive, kojim
jezikom govore i bez obzira koje su nacije. Poznato je da
svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime.
Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava
svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao
življenjem u BiH. To je regionalni, geografski termin, a
može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom
Srbijanac i Srbin. Srbin ne mora biti Srbijanac, kao što
Bošnjak ne mora biti Bosanac.
Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin
Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik,
Bošnjak-pravoslavac. To su proizvoljnosti, čak štetne
proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu BiH unitarizma.
Naši BiH pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od
kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto.
To se mora uvažavati, inače bismo sličili onima koji prave
neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.
Alija
Isaković (Bitunja kod Stoca, 1932, -
Sarajevo, 1997),
je jedan od najznačajnijih
bosanskohercegovačkih dramatičara, pisca, leksikografa i
historičara jezika i književnosti. Utemeljitelj je moderne
bosanske jezičke kulture. Jedan je od najznačajnijih
bošnjačkih intelektualaca uopće.
Ukopan je u haremu
jedne od najljepših džamija u Sarajevu -
Ferhadiji. Tu su i nišani slikara Ibrahima
Ljubovića i književnika Nedžada Ibrišimovića,
autora djela kojih bi se valjalo sjećati
mnogo više i mnogo češće nego prigodničarski
u povodu „okruglih“ obljetnica. Kao što je
ova Isakovićeva, kulturnog pregaoca kojeg
uspoređuju i s jednim ključnim prethodnikom,
Safvet-begom Bašagićem: „Ono što Bašagić
bijaše na prekretnici vijeka, spiritus
movens bosansko-muslimanskoga općega
preporoda - to je Isaković ponovio na koncu
vijeka“.
Ja sam dijete iz
"mješovitog braka" od majke Mujesire, koja se
izjašnjavala kao Srpkinja, i oca
Omera koji se izjašnjavao kao Hrvat.
Jedno vrijeme smo bili Neopredjeljeni ( razumljivo, jer
zapravo nismo ni Hrvati ni Srbi ... ), a ta je opcija
bila dozvoljena kao alternativa. Svojevremeno u
Jugoslaviji, ja sam se izjašnjavao
kao Jugosloven, poput Amerkanaca
u USA. Nikad nisam prihvatao mogućnost
da se izjašnjavam kao Musliman,
prije svega zato sto to asocira na
vjeru, koja je meni
bila strana pošto sam ubijeđeni
ateista, i ponajviše zato jer ja nisam živio ni u kakvoj
Muslimaniji. Uostalom, kao što bosanski Srbi i Hrvati
nisu živjeli u Srbiji i Hrvatskoj. Tada sam želio, kroz razne rasprave, prije Ustava
iz 1974., da se izborim da budem Bosanac i Hercegovac.
To nije prošlo.Svi su moji predci i djedovi i pradjedovi
iz Bosne i Hercegovine. Kao i mojih prijatelja Hrvata,
Srba i Bosnjaka, ostalih. Ja bih volio da se svi
osjecamo kao Bosanci i Hercegovci ( skraćeno Bosanci ),
ali je taj termin toliko zatrovan kleronacističkom
retorikom i sluđenošću da bi to bilo nesvrsishodno.
Kao, to je nametanje unitarizma, a zapravo to je protivljenje RAZLIČITOSTIMA U
ZAJEDNISTVU, i perfidno svojatanje teritorija za svoje
stado.
Kako me ova problematika ponovo
s pravom
zaintrigirala - obećajem više priloga za eventualnu
raspravu i rasvjetljavanje.
Mido
SLIJEDE INTERESANTNI
PRILOZI
Ramišljanje
Sinana Alića čini
mi interesantnim i prihvatljivim. On je to prezentirao u
svojoj kolumni u Oslobođenju koju
ja evo bilježim u svom WebNotesu:
Primitivizam
u zaštiti nacionalnog

Bošnjaci su
baš sretni. Imaju čovjeka koji u njihovo ime
brine o tome kako će se na narednom popisu
nacionalno izjašnjavati. Još samo da otvori
slobodnu telefonsku liniju pa da čovjek može
pitati: Kako ću se izjasniti i kako se zove
jezik kojim govorim?
Nakon
emisije na FTV-u "Odgovorite ljudima" (srijeda,
14. novembra 2012) više je nego jasno –
silovanje kojem je izložena jednonacionalna
grupa, nakon jednog primitivnog istupa (pogledajte
snimak FTV-a da biste vidjeli kako reaguje
Sejfudin Tokić na činjenicu da gošća u
emisiji govori ekavski ili kada „enkadeovski"
traži od Tijane Cvjetičanin da kaže kako će
se nacionalno izjasniti), rezultiraće
znatnim porastom broja onih čije se
nacionalne identifikacije Tokić plaši.
Naprosto, jadna je nacija u čije ime govori,
čije interese štiti i čiji kulturni i svaki
drugi identitet treba da promoviše ovaj
čovjek.
Ono što se,
možda, dogodilo njegovom ocu (da ga je neko
natjerao i da je morao biti Hrvat islamske
vjeroispovijesti), sada Tokić pokušava
primijeniti na populusu koji bi se morao
osjećati onako kako se osjećalo stotinjak
ljudi
28. 9.
1993. godine u Sarajevu. Zanoćio si kao
Musliman, a probudio se kao Bošnjak. Kao da
te jeseni 1993. nije bilo prečeg posla do
promjene naziva jednom narodu, a da taj
narod u najširem smislu niko nije ni
konsultovao.
Ko je
izvršio to silovanje? Ko je u trenucima,
kada mu prijeti nestajanje, unio smutnju u
jedan narod? A smutnja i danas traje. Da
nisu i za ovu smicalicu krivi Lenjin, Trocki,
Staljin, Kominterna, Tito, Pozderci, Bijedić,
Mikulić, Dizderevići i ko zna koji
komunisti?
Vidno
uzrujan u emisiji bio je i Halid Genjac.
Istina, on ne spori nekome pravo da se
izjasni onako kako se osjeća. Čak to i
preporučuje jednom gledaocu čija je genetika
prošarana svim što balkanska genetska korpa
nudi, ali Genjac ne krije, on forsira ono
što piše u Ustavu – etnički princip. Braniti
ustavno ustrojstvo jeste neke vrsta
legalizma, ali kada se malo zagrebe ispod
Genjčevog legalizma, lako se prepoznaje
nacionalistički strah da mu se stado ne
okrnji. A Ustav BiH je, znaju to i vrapci na
grani, i Evropa je to potvrdila, čak i
sudski, diskriminatorski. Naravno, ništa se
bolje nije moglo ni očekivati od oktroisanog
papira, na kojeg su svoje potpise stavljali
ljudi čiji nas je nacionalizam vratio u
srednji vijek.
Zabrinut je
tako gospodin Genjac ako ga populus ne
posluša, ako se broj Bošnjaka, na daj bože,
smanji nauštrb Bosanaca. On čak izražava
svoju spremnost – ako neko može garantovati
da će Bosanci biti u većini koja će im
omogućiti ostvarivanje nekih prava, on će se
odmah izjasniti kao Bosanac. Znači li to,
gospodine Genjac, da ste vi Bošnjak samo
zbog privilegija koje taj dres donosi? Taj
recept je već testiran kada su se poslanička
ili ministarska mjesta rezervisana za ostale
popunjavala Bosancima koji su se preko noći
odricali svog bošnjaštva. Takvi Bosanci nisu
predstavljali opasnost.
Na drugoj
strani, travar smatra da je Bosanac
geografska odrednica. A šta onda određuju
imenice Francuz, Mađar, Nijemac, Austrijanac,
Italijan...? I kako ćeš, bolan, u svojim
Tokama ljudima objasniti da Francuzi govore
francuski, Nijemci njemački, Mađari mađarski,
a Bošnjaci – bosanski? Što nisi pokušao sa
analitičarem Gašparevićem raspraviti da li
je baš slučajno naziv jezika kojim on govori
izveden iz imenice kojom se taj narod
imenuje? I neka govori kako govori. I neka
se kao narod imenuje kako hoće i neka se kao
pojedinac identifikuje sa svime tim. Pitam
vas samo otkud ta nervoza spram činjenice da
se drugi ne osjećaju kao vi? Zašto im
branite da svoju nacionalnu ili bilo koju
identifikaciju vežu za zemlju u kojoj žive i
koju, vjerujem, neizmjerno vole.
Ko ima
pravo da na građane vrši pritisak kako će se
na narednom popisu nacionalno izjasniti?
Tokić to čini onako krkanski, primitivno, a
Genjac upakovano u legalitet. Pridružio im
se i Pejo Gašparević vezući priču o
nadnacionalnom, spominjući Sovjete i "čehoslovake"
ne znajući i da je udružena država imala i
Čehe i Slovake i povlači paralelu između
Jugoslovena i Bosanaca. Pa ovaj vajni
analitičar (?) nikako da shvati da
Jugoslaviju nisu razbili Jugosloveni, nego
nacionalisti svih boja: srpskih, hrvatskih i
muslimanskih. A što se tiče Bosne, pardon, i
Hercegovine, ona je definitivno najebala i
sa srpskim i sa hrvatskim i sa bošnjačkim
nacionalizmom.
Govori tako
Gašparević kako se kod nas priča o naciji
uzima kao nešto apriori negativno, a Obama,
veli on, s ponosom priča o američkoj naciji.
Za njega je, eto, američka nacija normalnost,
ali mu smetaju "probosanske snage".
Treba se
odreći te sintagme, poentira na kraju
emisije, obraćajući se bošnjačkoj političkoj
i intelektualnoj eliti, a gledao je u Tokića.
Zašto, vajni analitičaru? Ako američku
naciju konstituišu američki Poljaci, Irci,
Italijani, Portorikanci i ko sve ne još,
zašto je problem ako se na sličan način neko
pokuša ponašati u Bosni i Hercegovini?
Istina,
priznao je Genjac, možda će nakon nekih
stotinu godina taj proces biti normalan, pa
se nećemo stidjeti Bosanaca i Hercegovaca,
ali i vijek počinje onom prvom, drugom,
trećom... godinom. Zašto su sumnjivi oni
koji sada žele krenuti tim putem?
Teško je
mentalnom sklopu koji odgovara prvoj sredini
XVIII vijeka objašnjavati šta je to sloboda
izjašnjavanja bilo koje vrste, o čemu je
tokom cijele emisije zborila gospođica
Tijana Cvjetičanin, pa i ona koja se tiče
nacionalne identifikacije, naspram očigledne
torture koju proizvode bilmezarije jednog
Tokića, lagalistički strah Genjca i
antikomunistički habitus Gašparevića. A sve
se svodi na jedno – plaše se da im se "stado"
kome oni
pripadaju ne ospe.
Moguća su i
osipanja, ali svaki čoban zna da je uglavnom
do njega hoće li stado ostati na okupu,
makar ga stalno vukovi obilazili.
(Autor
je predsjednik Fondacije Istina, pravda,
pomirenje iz Tuzle)
Biti
Musliman …
biti
Bošnjak…
u proljeće
2013. god.
Salmedin
Mesihović
dana Travanj 29,
2013
Sukob između
„bosanstva“ i „bošnjaštva“, koliko god on
bio i izgledao besmislen, je na svjetlost
dana izbacio ponovo pitanje identiteta u
onom dijelu Bosne i Hercegovine koji se na
etnonarodnosnim kartama Bosne i Hercegovine
uobičajeno (nebitno je li ima za to stvarnih
razloga ili ne) boji u „zeleno“. Pitanje
nečijeg identiteta (državnog, narodnog,
vjerskog, političkog, seksualnog) je čisto
individualna stvar, iako često proističe iz
kulturno – historijskog okruženja. Radi
takvog načelnog stava, najbolje je analizu
identiteta Bošnjaka/ Muslimana izvršiti na
osnovu osobnog primjera, odnosno koristeći
sebe kao neke vrste „zamorca“.
Uslijed niza
historijskih i općekulturoloških procesa i
pojava Bosna i Hercegovina je specifična
zemlja u kojoj su se od sredine XIX. st. pa
do kraja 60tih godina u jednom usporenom
toku formirale tri nacije. Bez obzira
sviđalo se to nama ili ne, to je činjenica
koja se ne može prenebregnuti niti
zapostaviti. Posljednja formirana kao nacija
u punom smislu je ona koja je krajem 60tih
godina oficijelno nazvana Muslimani, jer je
proistekla iz onog dijela BH i sandžačkog
stanovništva čiji su preci prešli na islam
za vrijeme osmanske vladavine. Tako je ta
nacija postavljena i definirana na dva
temelja →1. vezanost za bosanskohercegovačko
nasljeđe u svakom pogledu i 2. činjenici da
su preci prešli na islam. Istoj naciji je
1993. god. promijenjeno ime u Bošnjaci, ali
osim promjene imena nije došlo ni do kakvih
drugih suštinskih promjena u postojanju
nacije/naroda. Tako je njeno postojanje i
dalje oslonjeno na navedena dva temelja.
Samo pitanje imena i danas izaziva čitavu
problematiku za i protiv. Ali trenutno ime
je takvo kakvo je, sviđalo se to nama ili
ne, i kao takvog ga treba poštovati.
I nakon ovog
manjeg uvoda, kako bi se lakše pratio tok
analize, prebacujem se na glavnu tematiku,
odnosno analizu sopstvenog nacionalnog
identiteta. Prvo malo osobne historije po
tome pitanju. Imao sam 6 godina kada je bio
popis iz 1981. god. i tada su me pisali kao
Musliman, na idućem popisu sam se sam
izjasnio kao Musliman. I od tada do danas se
izjašnjavam kao Musliman odnosno Bošnjak. Da
budem iskren niko mi nikada nije niti
uskraćivao pravo da se tako izjasnim, niti
sam tjeran da se tako izjasnim. I onda
dolazi kampanja za predstojeći popis, koja
je postala agresivna i na momente prljava, i
koja je stvorila jednu vrstu podjele i
dubioze između propagatora „bosanstva“ i
propagatora „bošnjaštva“. Sukob je nastao i
rastao ponajviše zahvaljujući tome što se
nikako ne uspijevamo izdići iznad
isključivosti, tvrdoglavosti kao i toga da
slijedimo one pojedince koji se koriste
„nekim velikim riječima“, propagiranjem
agresivnosti i mahanjem barjacima kako bi
sebe propagirali, uzdigli i obogatili.
Nažalost ova podjela je u javnost ubacila i
jednu vrlo opasnu i pogubnu ideju o
kulturološkoj razlici između onih koji se
smatraju Bošnjaci i onih koji se smatraju
Bosanci. Tako se počela stvarati percepcija
o tome da „Bosanci“ dolaze iz ultragradskih,
kultiviranijih i obrazovanijih slojeva sa
liberalnim i ljevičarskim vrijednostima i da
su eventualno ateisti ili bar agnostici a
„Bošnjaci“ iz reda konzervativnih,
religioznih, slabije obrazovanih i ruralnih
slojeva stanovništva.
Oba tabora
snose krivicu za ovakve percepcije.
Propagatori „bosanstva“ upravo kao svoje
glavno oruđe koriste taj osjećaj kulturne
dominacije (pa u ekstremnim primjerima i
gadljivosti) onih ultraurbanih, više – manje
pokondirenih i salonskoliberalnih slojeva
nad masom „primitivaca“ koji su kao ostali
na nivou plemenske podjeljenosti. Oni isto
tako kao da ne žele vidjeti niti priznati
(često pod idejom „integralnog bosanstva“)
da postoje i ljudi koji imaju drugačije
mišljenje o sopstvenoj nacionalnoj
pripadnosti i koji ne žele biti i samo
građani Bosne i Hercegovine bez svoga
narodnosnog osjećanja. Na drugom taboru ću
se još više zadržati, jer me najviše
interesuju oni koji u zadnje vrijeme mašu
„barjakom bošnjaštva“.
Ko su ti „vrli
bojovnici“ za naciju kojoj pripadam i koji
su se odjednom našli na „branicima njene
odbane“. Prvo riječ je o isluženim,
liferovanim i političarima i religioznim
starješinama, koji se ne mire sa time da
trebaju otići u mirovinu. Oni su u zadnjih
godinu dana svojim ponašanjem i djelovanjem
nanijeli veliku štetu interesima bošnjačke
nacije. Svojim agresivnim nastupom,
propagiranjem toga da su oni planetarne ili
univerzalne vođe i voditelji bošnjačkog
naroda su učinili upravo ono što u srcu žele
najveći neprijatelji bošnjačkog naroda. I
tako se polako u javnost uvlači prikaz
Bošnjaka kao nekih konzervativnih,
ultratradicionalnih elemenata izrazito i
neizostavno vezanih za religiju, što se
jasno vidi i u njihovoj mantri koju stalno
ponavljaju: Bošnjak – Islam – bosanski
jezik. Po tom šablonu bi svaki Bošnjak imao
samo jednog vođu koji bi mislio za sve njih.
Po tom šablonu svaki Bošnjak bi u Borisu
Dežuloviću trebao vidjeti svoga najvećeg
neprijatelja, najvećeg ustašu, većeg nego
što su to bili Pavelić, Šušak, Boban. Po tom
šablonu bi svaki Bošnjak trebao ići u
džamiju (nemam ništa osobno protiv toga) i
nazivati selam (nemam ništa osobno protiv
toga) i izgledati kao „bajramski momak“
(nemam ništa protiv toga). Po tom šablonu bi
svaki Bošnjak morao da vjeruje da je El-
Fatih imao san o Bosni, a ne želju da je kao
državu uništi. Po tom šablonu bi svi bili
licemjeri, jer bi javno bili najveći
„muslimani“ i slušali ilahije i kaside
(nemam ništa protiv toga), a u skrovitosti
doma bi mogli raditi šta bi htjeli i slušali
turbo folk (nemam ništa ni protiv toga). Po
tom šablonu, naši predstavnici u svim
institucijama bi trebali biti korumpirani,
bezkarakterni, pokvareni i kriminogeni
pojedinci. Po tom šablonu Bošnjak bi u
Srbima vidio samo Dražu Mihajlovića,
Miloševića, Karadžića, Mladića, Načertanije,
Dodika…itd… ali ne i Branislava Nušića,
Ivana Stambolića, Branka Čopića, Rodoljuba
Čolakovića, Radeta Šerbedžiju, Uglješu
Uzelca, Bogića Bogićevića…itd… Po tom
šablonu Bošnjak bi u Hrvatima vidio samo
Antu Pavelića, Tuđmana, Bobaka, Šuška,
Tomsona…ali ne i Antuna Gustava Matoša,
Miroslava Krležu, Feralovce, pa i samoga
Tita…itd… Po tom šablonu Bošnjak bi trebao
vjerovati da postoje piramide u Visokom, i
da su njihovi preci pripadali nekoj
visokorazvijenoj civilizaciji, a koju su od
njih sakrivali Srbi, Hrvati i „komunjare“.
Po tom šablonu bi svaki Bošnjak trebao znati
da je on 40 % Ilir, 20 % Got, 15 % Slaven,
15 % Kelt, 6 % Hun i čak 4 % Tračanin. Po
tom šablonu bi Bošnjak morao imati rezervnu
domovinu u Turskoj, Iranu ili Saudijskoj
Arabiji (zavisno od afiniteta i koristi). Po
tom šablonu bi Bošnjak trebao biti zatucan i
zaostao, upravo onako kako ga žele prikazati
oni koji iz nekih svojih razloga mrze
Bošnjake i koji su u zadnjem ratu željeli u
potpunosti uništiti taj narod, njegovu
kulturu i nasljeđe. Zapitajmo se jesmo li mi
to i želimo li mi to biti?
Vjerujem u
Boga na neki svoj, deistički način. Ne idem
u džamiju iako nemam ništa protiv onih koji
idu, sve naravno dok oni ne ugroze moju
slobodu izbora. Naravno uvažavam i poštujem
činjenicu da je islam igrao veliku ulogu u
formiranju nacije kojoj pripadam i da je
kulturološki dosta doprinio njenoj
izgradnji. Poštujem i ljude koji su iskreno
odani Islamu, posebno one koji uvažavaju
staru, bosansku inačicu islama. Ali to ne
znači da zbog toga što su nam preci (uzgred
rečeno više iz prozaičnih, pragmatičnih
razloga) prešli na islam, sada i njihovi
potomci moraju biti u potpunosti religiozne
osobe. I naravno kao što Bošnjaci koji nisu
više religiozni uvažavaju Bošnjake koji su
pripadnici hanefijske ili bilo koje druge
islamske denominacije, tako bi i ovi trebali
da shvate da nemaju nikakvo eksluzivističko
pravo na bošnjaštvo.
Kao što ne
mogu mijenjati nacije po potrebi, isto tako
ne mogu mijenjati ni političku pripadnost.
Pošto sam u novembru 1982. god. prilikom
primanja u pionire položio zakletvu Titu,
toga se držim i do danas. Uostalom zašto i
ultraljevičari ne bi mogli po narodnosnoj
pripadnosti biti Bošnjaci. Pa krajem 80tih
godina prošlog stoljeća, između 35 i 40 %
članova Saveza komunista Bosne i Hercegovine
se izjasnilo kao Muslimani po nacionalnosti.
Naravno druga je stvar koliko je bilo tamo
iskrenih komunista i titoista iz uvjerenja,
a koliko onih koji su tako dolazili do
pozicija, unapređenja i privilegija. Pa
velikani Dzemal Bijedic, Hamdija Pozderac,
Nijaz Durakovic… koji su bili vodje BH
komunistickog i kasnije socijaldemokratskog
pokreta su se izjašnjavali po nacionalnosti
kao Muslimani/Bošnjaci. Uostalom stojim na
stajalištu da su za obnovu
bosanskohercegovačke, zavnobihovske
državnosti i afirmaciju i priznanje nacije
kojoj pripadam mnogo više zaslužniji
tadašnji komunisti nego tadašnji „Mladi
muslimani“. Kao što je uostalom i kralj
Tvrtko mnogo bitniji za BH državu, nego El –
Fatih koji je napao i uništio
srednjovjekovnu bosansku državu i koji
definitivno „nije sanjao idealnu“ Bosnu.
I šta je
sporno u tome ako se neki zagriženi
komunista, anarhista, panker ili hipik ili
možda neki deklarirani gay želi nacionalno
izjasniti kao Bošnjak, a možda izrazito
religiozna i tradicionalna osoba kao
Bosanac. Treba samo skrenuti sa puta svađa
na put izgradnje Bosne i Hercegovine onako
kako ju je definirala Rezolucija o ljudskim
i narodnim pravima sa II. zasjedanja
ZAVNOBiHa u Sanskom Mostu. Svaki građanin
BiH ima pravo na slobodu savjesti, spoznaje
i izbor nacionalne/narodne, vjerske,
jezičke, seksualne i druge pripadnosti ili
se uopće ne mora izjasniti o nekoj
pripadnosti. Tako i oni koji se izjasne kao
Bošnjaci ne bi trebali biti promatrani (od
drugih) kao oni koji imaju nešto protiv
ideje Bosne i Hercegovine kao zemlje i
države u kojoj žive zajedno sa BH Srbima, BH
Hrvatima, i onima koji se nacionalno izjasne
kao Bosanci, Jugoslaveni, Romi, Kinezima…
ili nekako drugačije. Naravno to
podrazumijeva i da se ukine stvarno
uvredljiva i omaložavajuća kategorija
„Ostali“ i tako svi budemo jednaki po
pravima i obavezama.
Zato i bez
obzira što je i vanjskim utjecajem, ali i
sopstvenom krivicom nacija kojoj pripadam
dovedena do egzistencijalnog ruba, što je
danas degradirana, devalvirana, korumpirana
i kontaminirana, kulturološki bačena na samo
dno, što je u svim strukturama vode sumnjivi
likovi…. ja sam ono što jesam i neću se
nikada odreći toga da sam Bošnjak, prestati
biti ponosan na svoju nacionalnost, njeno
nasljeđe, tradiciju i kulturu i prestati
vjerovati u Bosnu i Hercegovinu kao svoju
domovinu u kojoj svako ima pravo na
sopstveni izbor i kojoj neće biti više
nikakve diskriminacije. Ustvari jedini izlaz
iz ovog katastrofičnog pada i dekadensa nije
moguće tražiti u daljim podjelama
stanovništva Bosne i Hercegovine, nego samo
u zajedničkom revolucionarnom nastupu i
Bošnjaka i Srba i Hrvata i onih koji se
izjašnjavaju kao Bosanci, Jugoslaveni,
Romi…ili nekako drugačije, jer su to bratski
narodi, koji dijele zajedničko porijeklo i
jezik, genetsku srodnost i rodnu grudu. Samo
sa zajedničkom borbom možemo otjerati strane
eksplatatore i zbaciti domaće upravljače i
izdajnike. Sve drugo je put u propast. Samo
da li mi svi imamo dovoljno snage da
napustimo stazu koja vodi ravno u pakao.
Maj mač je
moje pero, moj štit je moje mastilo
http://tacno.net/kolumna/biti-musliman-biti-bosnjak-u-proljece-2013-god/ |
Slobodni ste da učestvujete putem
e-mail_a koji je na linku -
Mido OnLine ili - Kontakt.
Obradio: Krilic O. Midhat |
[
Mostarsoft ]

|