Bertrand Rasel

Ovo je slavno predavanje Bertranda Rasela iz 1927. godine, u kojem su postavljeni standardi modernog ateistickog diskursa.

Zašto nisam hrišćanin

Šta je hrišćanin?
Postojanje boga
Dokaz prvog uzroka
Dokaz prirodne zakonitosti
Dokaz svrhovitosti
Moralni argument
Argument ispravljanja nepravde
Hristov karakter
Mane Hristovog učenja
Moralni problem
Emocionalni faktor
Kako crkve usporavaju napredak
Strah, osnova religije
Šta moramo učiniti

 


 

Kao što je rekao vaš predsjednik,[1] tema o kojoj ću vam večeras govoriti je - zašto nisam hrišćanin.

Možda bi bilo dobro da prije svega pokušam da utvrdim šta se podrazumijeva pod riječju hrišćanin. U naše vrijeme mnogi je koriste veoma slobodno. Neki pod tim podrazumijevaju samo osobu koja pokušava da vodi dobar život. U tom smislu pripadnici svih sekta i vjera bi bili hrišćani; ali ja ne mislim da je to pravi smisao te riječi, ako ni zbog ćega drugog, a ono zbog toga što ona implicira da se oni koji nisu hrišćani - svi budisti, konfučijevci, muslimani i tako dalje - ne trude da vode dobar život.

Pod hrišćaninom ne podrazumijevam nekoga ko se trudi da živi pošteno. Čovjek mora vjerovati u određene stvari da bismo ga nazvali hrišćaninom. Ta riječ više nema punokrvno znaćenje kakvo je imala u doba svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog. Ako bi neko tada rekao da je hrišćanin, to je podrazumijevalo čitav niz opštepoznatih čvrstih uvjerenja.

Šta je hrišćanin? [ nazad ]

Današnji hrišcanin je drugaciji. I sam pojam hrišcanstva je postao neodredeniji. Medutim, dvije stvari su ostale bitne za svakoga ko sebe naziva hrišcaninom. Prva je dogmatska - morate vjerovati u boga i u besmrtnost. Ako u to ne vjerujete, ne možete se nazvati hrišcaninom. Zatim morate imati neku vrstu uvjerenja koja se ticu samoga Hrista. Muslimani, na primjer, takode vjeruju u boga i besmrtnost, a ipak nisu hrišcani.

U najmanju ruku morate vjerovati da je Hrist bio, ako ne božanstvo, a ono bar najbolji i najmudriji od svih ljudi. Sve ispod toga vam oduzima pravo da se nazovete hrišcaninom. Naravno, hrišcanstvo ima i drugi smisao, koji nalazite u Vitekerovom Almanahu i u geografskim knjigama, gde se kaže da se svetsko stanovništvo dijeli na hrišcane, muslimane, budiste, obožavaoce fetiša itd, i u tom smislu smo svi mi hrišcani. Ali ovde cu zanemariti geografski smisao hrišcanstva. Kada vam objašnjavam zašto nisam hrišcanin, moram objasniti dvije stvari: prvo, zašto ne vjerujem u boga i besmrtnost; i drugo, zašto smatram da Hrist nije bio najbolji i najmudriji od svih ljudi, mada mu priznajem visoki stepen moralne dobrote.

Krecem se u okviru vrlo striktne definicije hrišcanstva. Nekada je ono ukljucivalo i vjeru u pakao.

Vjera u vjecnu vatru pakla do skoro je bila bitna osnova hrišcanstva. U ovoj zemlji, kao što znate, to je prestalo da bude bitno posle jedne odluke sa kojom se nisu složili kanterberijski nadbiskup i nadbiskup od Jorka. U ovoj zemlji je zvanicna religija regulisana zakonom koji je donjeo engleski parlament. Tajno vijece koje je o tome odlucivalo zaobišlo je mišljenje naših nadbiskupa o tome i pakao je proglašen nevažnim. Zato ne insistiram na tome da hrišcanin mora da vjeruje i u pakao.

Postojanje boga [ nazad ]

Došli smo do pitanja postojanja boga: to je jedno široko i ozbiljno pitanje, i kada bih se pozabavio njime na adekvatan nacin, zadržao bih vas ovde do kraja sveta, pa cete mi oprostiti ako budem nešto sažetiji od toga. Poznata vam je dogma katolicke crkve po kojoj se postojanje boga može dokazati razumom. Ovo je neobicna dogma, ali je morala biti uvedena zato što su slobodni mislioci dosta rano poceli da tvrde da postoje razumni dokazi protiv postojanja boga, mada nam vjera kaže da on postoji. Argumenti i razlozi protiv postojanja boga su se opširno iznosili,tako da je katolicka crkva osjetila da se tome mora stati na put. Zato su postavili tezu da se postojanje boga može dokazati razumom i ustanovili su neke argumente koji dokazuju njegovo postojanje. Tih dokaza ima više, ali ja cu se zadržati na svega nekoliko.

Dokaz prvog uzroka [ nazad ]

Možda je najjednostavnije i najlakše shvatiti takozvani dokaz prvog uzroka, kojim se tvrdi da sve na ovom svijetu ima uzrok; kada se vracamo unazad moramo doci do prvog uzroka, kojem se daje ime boga. Danas taj dokaz nema preteranu težinu, zato što ni prauzrok svega više nema onu vitalnost koju je nekada imao. Filozofi su došli do zakljucka da pitanje prvog uzroka nema smisla. Kada sam bio mlad vrlo ozbiljno sam razmatrao ova pitanja i prihvatao dokaz prvog uzroka, sve dok sa osamnaest godina nisam procitao Autobiografiju Džona Stjuarta Mila i tamo našao ovu recenicu:

»Moj otac me je ucio da se na pitanje:».. me je stvorio?«, ne može dati odgovor, jer ono istog trena navodi na pitanje:».. je stvorio boga?« Ova prosta recenica mi je pokazala lažnost dokaza o prvom uzroku.

Ako sve ima uzrok, onda ga i bog mora imati. Ako išta može postojati bez uzroka, onda to važi i za citav svet, tako da ta tvrdnja nije valjana. Ona je iste vrste kao i hindu gledište da svijet pociva na ledima slona, a slon na ledima kornjace. I kada se pita:». šta je sa kornjacom?«, Indus kaže:»Hajde da promjenimo temu.« Svijet može da postoji bez uzroka. Podjednako je moguce da on postoji oduvijek. Nema nikakvog razloga da se pretpostavi da je svijet uopšte imao pocetak. Shvatanje da stvari moraju imati pocetak je rezultat siromaštva naše mašte. Zato prestajem da tracim vrijeme na dokaz o prvom uzroku.

Dokaz prirodne zakonitosti [ nazad ]

Postoji, zatim, veoma uobicajen dokaz prirodne zakonitosti. To je bio omiljeni dokaz tokom cijelog osamnaestog veka, narocito pod uticajem ser Isaka Njutna i njegove kosmogonije. Ljudi su
posmatrali kako se planete okrecu oko sunca prema zakonu gravitacije i smatrali su da je bog dao zapovest tim planetama da se krecu na odreden nacin. Bilo je to, naravno, zgodno i jednostavno objašnjenje koje im je uštedjelo trud traženja objašnjenja zakona gravitacije. Danas zakon gravitacije razumemo na prilicno komplikovan nacin koji je uveo Ajnštajn. Nemam namjeru da vam držim predavanje o zakonu gravitacije, jer bi nam to oduzelo puno vremena. U svakom slucaju, zakon prirode koji je postojao u Njutnovom sistemu, podrazumijeva da se priroda iz neobjašnjivih razloga ponaša jednolicno. Sada znamo da su mnoge stvari koje smo smatrali prirodnim zakonima zapravo ljudske konvencije. Znamo da cak i u najudaljenijim dijelovima zvezdanog prostora tri stope cine jedan jard. Ovo je bez sumnje znacajna cinjenica, ali jedva da bi se mogla nazvati zakonom prirode.

Kada steknete znanje o stvarnom ponašanju atoma, otkricete da je njihovo kretanje mnogo manje podložno bilo kakvoj zakonitosti nego što se smatra, i da je prije u pitanju statisticki prosjek. Ako bacite kockice, dobicete duple šestice samo jednom u trideset i šest bacanja, ali to se ne smatra dokazom bilo cega; naprotiv, ako bi duple šestice izlazile pri svakom bacanju, mogli bismo da pomislimo da se radi o necem unapred planiranom. Svi zakoni prirode su u tom smislu slicne vrste.

To su statisticki prosjeci izvedeni iz zakona slucajnosti. Time citava stvar u vezi sa prirodnim zakonom postaje manje impresivna.

Ideja da prirodni zakoni impliciraju zakonodavca potice iz zbrke koja je nastala izmedu prirodnih i ljudskih zakona. Ljudski zakoni su naredbe koje vam zapovedaju da se ponašate na odredjeni nacin, i vi možete odluciti da li cete se tako ponašati ili ne. Ali prirodni zakoni su opis onoga kako se stvari uistinu ponašaju. Ne može se tvrditi da postoji neko ko im je rekao da tako cine, jer ako pretpostavimo da taj neko postoji, suoceni smo sa pitanjem:»Zašto je bog doneo baš te prirodne zakone, a ne neke druge?«

Ako kažete da je to ucinio iz svog vlastitog zadovoljstva i bez ikakvog razloga, shvatite da postoji nešto što nije podložno zakonu. Ako kažete, kao što kažu ortodoksniji teolozi, da je bog imao razlog da stvori baš te zakone, a ne neke druge - vi u stvari kažete da je taj razlog stvaranje boljeg svemira.

Ali kada malo bolje pogledate svemir, to vam nikada ne bi palo na pamet. Kada bi postojao razlog za ustanovljavanje zakona koje je bog stvorio, onda bi im i on sam bio podložan, pa prema tome nema nikakve prednosti u tome da uvodite boga kao posrednika. Imate zapravo zakon izvan i pre svih božanskih zakona i tako bog prestaje da služi vašoj svrsi, jer više nije krajnji zakonodavac.

Ukratko, cijela rasprava o prirodnom zakonu nema više ni izdaleka onu snagu koju je nekada imala.

U razmatranju ovih argumenata, ja se krecem kroz vrijeme. Argumenti za dokazivanje postojanja boga mijenjaju se kroz vrijeme. To su u pocetku bili cvrsti intelektualni dokazi, koji su otjelovljavali sasvim definisane zablude. Kako se bližimo savremenom dobu, one postaju sve manje intelektualno ugledne, a sve više maglovito moralisanje.

Dokaz svrhovitosti [ nazad ]

Slijedeci korak u ovom procesu dovodi nas do dokaza svrhovitosti. Sve na svijetu je uredeno upravo tako kako je potrebno da bismo mi mogli da živimo na ovome svijetu. Ako bi svijet i za mrvu bio drugaciji, mi ne bismo mogli da živimo u njemu. To je dokaz svrhovitosti. On ponekad poprima cudne oblike; tvrdi se, na primjer, da zecevi imaju bijele repove da bi ih covjek mogao lakše nanišaniti. Pitam se šta bi zecevi rekli na ovo. Nije teško napraviti parodiju od ovog dokaza. Svi znamo cuvenu Volterovu opasku da je nos ocigledno napravljen takvim kakav jeste da bi se na njega mogle staviti naocare. Ta vrsta parodije, pokazalo se, pogada cilj direktnije nego u osamnaestom veku, jer od Darvinovog doba mnogo nam je jasnije zašto se živa bica prilagodavaju svojoj okolini. Ne radi se o tome da je okolina stvorena da bi odgovarala njima, nego o tome da se oni prilagodavaju njoj. U tome nema nikakvoga plana.

Kada se malo zamislimo nad dokazom svrhovitosti, zapanjuje kako su ljudi mogli povjerovati da ovaj svijet, sa svim svojim nedostacima, predstavlja najbolje što je svemoguci i sveznajuci mogao proizvesti tokom miliona godina. Ja u to stvarno ne mogu da povjerujem. Zamislite da vam je data svemoc i sveznanje i milioni godina da usavršite svoj svijet. Pa da li biste proizveli nešto bolje od Kju-Kluks-Klana ili fašista? Ako prihvatite zakone nauke, morate pretpostaviti da ce ljudski život i život uopšte na ovoj planeti vremenom nestati. On je samo faza u raspadanju suncevog sistema. U izvesnoj fazi tog raspadanja došlo je do temperaturnih uslova pogodnih za razvoj protoplazme i pojavu života u jednom kratkom periodu postojanja suncevog sistema. Na Mesecu se vidi ono ka cemu Zemlja ide - to je nešto mrtvo, hladno i beživotno.

Kažu mi da je ovakav pogled na stvari porazan i da ljudi, kada bi u to povjerovali, ne bi mogli da žive. To je besmislica. Nikome nije stalo do toga šta ce se desiti sa ljudima kroz milion godina. Cak i ako neki ljudi misle da brinu o tome, oni se samozavaravaju. Ljudi su uvijek zabrinuti zbog necega konkretnog, kao što je loša probava. Niko nije ozbiljno nesrecan zbog pomisli na nešto šta ce se dogoditi milionima godina poslije njega.

Slažem se da je sumorna pomisao da ce život izumrijeti. Mada kada vidim šta sve ljudi rade, to da cemo izumrijeti mi se cini gotovo kao utjeha, a ne nešto što mi zagorcava život.

Moralni argument [ nazad ]

Sada dolazimo do kasnije faze argumentacije o postojanju boga, koju cu nazvati dobom intelektualnog opadanja. U pitanju je dokaz koji postavljaju teisti, a zove se moralni argument za postojanje boga. U stara vremena postojala su tri intelektualna dokaza postojanje boga i sve ih je odbacio Imanuel Kant u svojoj Kritici cistoga uma. Ali cim se oslobodio ovih dokaza, on je izmislio novi, moralni dokaz. On je bio poput mnogih drugih ljudi: skeptican u intelektualnim pitanjima, ali spreman da u moralnima doslovno vjeruje u maksime koje je posisao sa majcinim mlijekom. To ilustruje ono o cemu govore psihoanaliticari - da na nas najjace djeluju najraniji uticaji, a ne oni kasniji.

Kant je tako izmislio novi, moralni dokaz o postojanju boga i on je u raznim vidovima bio popularan tokom devetnaestog vijeka. Jedna njegova verzija kaže da ne bi bilo onoga što je ispravno ni onoga što je pogrešno kada ne bi postojao bog. U ovom trenutku me ne zanima da li ima razlike izmedu onoga što je ispravno i onoga što je pogrešno. Ono što me zanima je slijedece: ako ste sasvim sigurni da postoji razlika izmedu onoga što je ispravno i onoga što je pogrešno, vi se nalazite pred pitanjem - da li je ta razlika plod božije odluke ili ne?

Ako razlika izmedu dobra i zla postoji po božijoj odluci, onda za samoga boga ne postoji razlika izmedu onoga što je ispravno i onoga što to nije. Onda tvrdnja da je bog dobar prestaje da bude tacna. Ako hocete da kažete, kao što tvrde teolozi, da je bog dobar, morate reci da ispravno i pogrešno imaju neko znacenje koje je nezavisno od božije odluke, zato što su božije odluke dobre, a ne loše, nezavisno od same cinjenice da ih je on stvorio. Ako to kažete, moracete zatim reci da je ispravno i pogrešno nastalo ne samo božijim posredstvom, nego da su oni po svojoj biti, logicki prethodili bogu. Mogli biste, ako biste htjeli, reci da je postojalo više božanstvo koje je naredjivalo bogu koji je stvorio ovaj svijet, ili zastupati mišljenje koje zastupaju neki gnostici, koje sam cesto smatrao prihvatljivim, da je zapravo ovaj svijet kakvog mi poznajemo stvorio djavo u trenutku kada bog nije gledao.

Argument ispravljanja nepravde [ nazad ]

Postoji jedna neobicna verzija moralnog argumenta, u kojoj se kaže: postojanje boga je potrebno da bi postojala pravda na svijetu.

Dijelom svemira koji mi poznajemo vlada velika nepravda, i cesto dobri pate, a zli napreduju, i teško je reci koje od to dvoje više smeta covjeku; ali ako kosmos kao cjelinu zamislimo kao pravedno ustrojen, moramo pretpostaviti da postoji buduci život koji ce donijeti ravnotežu životu i ovdje, na zemlji. Zato se kaže da mora postojati bog i raj i pakao, da bi na kraju mogla postojati pravda. To je veoma neobican argument.

Ako pogledamo na to sa naucnog stanovišta, reci cemo:»Ja poznajem samo ovaj svijet. Ne znam kako je u ostalim dijelovima svemira, ali ukoliko se o tome uopšte može raspravljati moglo bi se reci da je ovaj svijet prilicno dobar uzorak svemira, pa ako na njemu ima nepravde, za vjerovati je da ce je biti i drugdje«. Pretpostavimo da ste otvorili sanduk pun narandži i vidjeli da je gornji sloj truo. Ne biste rekli:»Mora da su donji slojevi dobri, jer se tako uspostavlja ravnoteža.« Rekli biste:»Vjerovatno je cijela pošiljka loša«, a tako i naucnik zakljucuje o prirodi kosmosa. On bi rekao:»Na ovom svijetu ima mnogo nepravde, i stoga postoji razlog da se pretpostavi da svijetom ne vlada pravda, pa onda ima osnove za moralni argument protiv boga, a ne njemu u prilog.«

Intelektualni argumenti ove vrste nisu podsticajni za vjernike. Ono što ljude podstice da vjeruju u boga nije nikakav intelektualni dokaz. Vecina ljudi vjeruje u boga, jer su ih tome ucili od ranog djetinjstva i to je glavni razlog. Jak razlog je, mislim, i želja za sigurnošcu, za jednom vrstom osecanja da postoji stariji brat koji ce se brinuti o vama. To znacajno podstice želju ljudi da vjeruju u boga.

Hristov karakter [ nazad ]

Ovo je tema kojom se racionalisti nisu bavili dovoljno, a to je pitanje da li je Hrist bio najbolji i najmudriji od svih ljudi. To se obicno uzima zdravo za gotovo, i ocekuje se da se svi složimo da je to istina. Ja se ne slažem, pri cemu se u mnogim stvarima slažem sa Hristom više od onih koji kažu da su hrišcani.

Sjecate se da je on rekao:»Ne odupri se zlu: ko te udari po jednom obrazu okreni mu i drugi.« Ovo nije novo nacelo ili nov princip. Njime su se služili Lao Ce i Buda nekih petsto ili šesto godina prije Hrista. To takode nije princip koji hrišcani shvataju doslovno.

Ne sumnjam u to da je sadašnji predsednik vlade (Stanley Baldwin), na primjer, veoma iskren hrišcanin, ali ne bih nikome savjetovao da ga ošamari. Mislim da bi taj neko otkrio da on smatra da je ovaj deo biblijskog teksta napisan samo u prenosnom smislu.

Postoji još jedna sjajna pojedinost. Sjecate se da je Hrist rekao:»Ne sudite o drugima, da se ne bi sudilo o vama«. Ovaj princip nije omiljen u sudnicama hrišcanskih zemalja. Poznavao sam prilican broj sudija koji su ozbiljni hrišcani i nijedan od njih nije smatrao da postupa suprotno hrišcanskim principima radeci svoj posao. Zatim Hrist kaže:»Daj onome koji traži od tebe i ne odbij onoga koji traži da posudi od tebe.« To je veoma dobar princip. Nismo se ovde sastali da raspravljamo o politici, ali ne mogu, a da ne zapazim da se na posljednjim opštim izborima vodila rasprava o upravo tome, tako da se mora pretpostaviti da se liberali i konzervativci u ovoj zemlji sastoje od ljudi koji se ne slažu s Hristovim ucenjem.

Postoji još jedna Hristova maksima koja nije omiljena medu našim hrišcanskim prijateljima. Ona kaže:»Ako hocete da budete savršeni, idite i prodajte ono što imate, i dajte siromasima.« To je izuzetna maksima, ali kao što rekoh, ne primenjuje se mnogo. Sve su ovo dobre izreke, ali je prilicno teško postupati u skladu sa njima. Ne tvrdim da ih se ja pridržavam, ali ja nisam hrišcanin.

Mane Hristovog ucenja [ nazad ]

Pošto smo se složili da neke Hristove izreke imaju veliku vrednost, dolazim do onih kojima se ne može pripisati ni vrhunska mudrost niti vrhunska dobrota.

Istorijski je prilicno sumnjivo da li je Hrist uopšte postojao, a ako jeste, mi o njemu ništa ne znamo, pa se prema tome ja ne bavim istorijskim Hristom. Bavim se Hristom onakvim kakav se javlja u jevandjeljima, a tamo se mogu naci stvari koje ne izgledaju previše mudro. On je, na primjer, zaista vjerovao da ce se njegov drugi dolazak na svijet desiti za života njegovih savremenika.

On kaže: »Necete otici u gradove Izraela dok se sin covjeka ne vrati.« Zatim kaže:»Ima nekih koji ovde stoje, a koji nece okusiti smrt dok se sin covjeka ne vrati u svoje kraljevstvo«. Ima mnogo mjesta u jevandjeljima po kojima je sasvim jasno da on vjeruje da ce se njegov drugi dolazak desiti za života ljudi koji su tada živjeli. U to su vjerovali njegovi rani sljedbenici i to je bila osnova njegovog moralnog ucenja.

Kada je govorio: »Ne mislite na sutra« i tome slicno, to je govorio uglavnom misleci na svoj drugi povratak, u smislu da obicne, svijetovne stvari nisu važne. Poznavao sam neke hrišcane, koji su zaista vjerovali da je njegov drugi dolazak vrlo blizu. Poznavao sam paroha koji je strašno plašio svoju pastvu pricama da je Hristov drugi dolazak neminovan, pa ih je veoma utešilo kada su ga vidjeli da sadi drvece u svom vrtu. Rani hrišcani su stvarno u to vjerovali i ustezali su se od sadjenja drveca u svojim baštama, jer su povjerovali Hristu da je njegov drugi dolazak blizu. U tom smislu, on ocito nije bio mudar kao što su to bili neki drugi ljudi, a sigurno nije bio najmudriji od svih.

Moralni problem [ nazad ]

Dolazimo zatim do pitanja morala. Postoji jedan vrlo ozbiljan nedostatak u Hristovom moralnom liku, po mom mišljenju, a to je da je on vjerovao u pakao. Licno ne vjerujem da bilo ko, ko je zaista duboko human, može vjerovati u vjecnu kaznu. Ali Hrist je ocito, kako je receno u jevandjeljima, vjerovao u vjecnu kaznu. I stalno se iznova nailazi na scene njegovog osvetnickog bijesa prema onima koji odbijaju da slušaju njegove propovedi. To je stav uobicajen za propovednike, ali u ovom slucaju narušava vrhunsko savršenstvo Hristovog lika.

Kod Sokrata, na primjer, necete naici na takav stav. On je sasvim blag i uljudan prema ljudima koji ne žele da ga slušaju. Takav odnos je po mom mišljenju dostojniji jednog mudraca, nego da nastupi sa ogorcenjem.

U jevandjelju postoji mjesto na kojem Hrist kaže: »Vi zmije, vi otrovnice, necete izbjeci prokletstvo pakla.« Tako je govorio ljudima kojima se nije dopalo njegovo ucenje. Po meni, to baš nije najbolji nacin ophodjenja. Ovakvih prijetnji paklom ima mnogo. Postoji, naravno, i onaj poznati odjeljak o grijehu protiv Svetog Duha: »Ko god govori protiv Svetog Duha, nece mu biti oprošteno ni na ovom ni na onom svijetu.« Ovaj tekst je prouzrokovao neopisivo mnogo jada na svijetu, jer su mnogi smatrali da su se ogriješili o Svetoga Duha i da im to nece biti oprošteno, ni na ovom ni na onom svijetu. Zaista ne vjerujem da bi osoba sa odgovarajucim stepenom dobrote u svojoj naravi, usadila takav strah i užas u ljude.

Zatim Hrist kaže: »Covjekov sin ce poslati svoje andjele, i oni ce sakupiti u njegovom kraljevstvu sve ono što je griješno, i one koji cine nepravdu, i bacice ih u vatreno ždrijelo; i tamo ce se cuti zapomaganje i škrgut zuba«. To nastavlja da se reda iz jednog stiha u drugi i citalac pocinje da oseca izvjesno zadovoljstvo onoga koji to izgovara. Zašto bi inace to toliko ponavljao.

Zatim, svi se sigurno sjecate ovaca i koza; i kako ce on, kada se vrati po drugi put, odvojiti ovce od koza, i reci ce kozama:»Dalje od mene, vi prokleti, u plamen vjecni. « Zatim nastavlja: »I one ce otici u vjecni plamen«, pa kaže: »Ako ti ruka zgriješi, odsjeci je; bolje da se vratiš u život sakat, nego da sa dvije ruke odeš u pakao, u plamen koji se nikada ne gasi. Gde crv ne umire i gde se vatra ne gasi.«

On i to ponavlja više puta. Moram reci da je cijela doktrina paklene vatre kao kazne za grijeh, doktrina okrutnosti. To je doktrina koja unosi okrutnost u svijet. Generacije su stradale pod najstrašnijim mukama inkvizicije zbog ove doktrine i Hrist iz jevandjelja bi svakako trebalo da se smatra djelimicno odgovornim za to.

Tu je i primjer gadarenskih svinja. Zaista nije bilo ljubazno prema svinjama uciniti da se u njih uvuku duhovi koji ih natjeraju da se sjure niz brijeg u more. Hrist je bio svemocan i mogaoje jednostavno natjerati djavole da odu; ali on je odlucio da ih pošalje da udju u svinje. Zatim tu je i cudna prica o smokvinom stablu, koja me je uvijek zbunjivala. Sjecate se šta je bilo sa tim smokvinim stablom: »Bio je gladan; i videvši smokvino stablo nedaleko, on je prišao ne bi li na njemu šta slucajno našao; i kad je došao do nje, nije našao ništa osim listova, jer još nije bilo vrijeme smokava.
I Isus je rekao: »Da više nikada niko ne okusi s tebe ploda«, i Petar mu rece: »Gospodaru, pogledaj smokvu koju si prokleo, osušila se.««

Ako nije bilo pravo vrijeme u godini za smokve, zaista ne bismo mogli da za to krivimo stablo.

Zaista ne osjecam da, bilo u mudrosti, bilo u vrlini, Hrist zauzima tako visoko mjesto kao neki drugi ljudi koje istorija poznaje. U tom pogledu bih iznad njega stavio Budu i Sokrata.

Emocionalni faktor  [ nazad ]

Kao što sam ranije rekao, ne smatram da pravi razlog iz kojeg ljudi prihvataju religiju ima ikakve veze sa dokazivanjem. Oni prihvataju religiju na emocionalnoj osnovi. Cesto nam kažu da je veoma pogrešno napadati religiju, jer religija cini ljude cestitima. Tako kažu, ali ja to nisam primetio.

Poznata vam je, naravno, parodija tog dokaza u knjizi Samuela Batlera - Ponovno u Jerihonu. Sjecate se da u Jerihonu postoji neki Higs koji stiže u daleku zemlju, i pošto tamo provede izvjesno vrijeme, on bježi u balonu. Vraca se poslije dvadeset godina i nalazi novu religiju po kojoj njega obožavaju pod imenom Dijete sunca, i tvrde da je on uskrsnuo na nebo. On otkriva da upravo treba da se proslavi Praznik uznesenja, i cuje kako profesori Henki i Penki govore jedan drugome da nikada nisu vidjeli tog coveka Higsa i da se nadaju da ga nikada nece ni vidjeti; ali oni su visoki sveštenici religije Deteta sunca. On je vrlo ogorcen, prilazi im i kaže: »Ja cu raskrinkati ovu cijelu prevaru i reci ljudima Jerihona da sam to samo ja, covjek Higs, i da sam otišao u nebo balonom.« Oni mu odgovaraju: »Ne smiješ to uciniti, jer je moral u ovoj zemlji povezan sa tim mitom, i ako jednom saznaju da nisi otišao u nebo, postace zli«; i tako ga ubijede i on mirno odlazi.

U tome i jeste stvar - u uvjerenju da bismo svi mi bili zli, kada se ne bismo pridržavali hrišcanske vjere. Cini mi se da su ljudi koji su je se pridržavali vecinom bili veoma zli. Što je religija bila intenzivnija u nekom periodu i što je dublja bila dogma, tim je veca bila okrutnost i stanje je tim bilo gore. U takozvanim epohama vjere, kada su ljudi zaista vjerovali u hrišcanstvo potpuno i bez rezerve, postojala je inkvizicija sa svojim mucenjima; u ime religije su spaljeni milioni nesrecnih žena i primenjivana je svaka druga vrsta surovosti.

Posmatrajuci svijet vidimo da je svaki i najmanji napredak u ljudskim osjecanjima, svako poboljšanje u krivicnom zakoniku, svaki korak ka suzbijanju ratova, ka boljem postupanju prema obojenim rasama, svako ublažavanje ropstva, svaki moralni napredak bio uporno suzbijan od strane organizovanih crkava. Tvrdim sasvim odredjeno da je hrišcanska religija, onakva kakva je organizovana u crkvama, još uvijek glavni neprijatelj moralnog napretka u svijetu.

Kako crkve usporavaju napredak [ nazad ]

Možda cete pomisilti da idem predaleko kada kažem da je to još uvijek tako. Ne mislim da pretjerujem. Uzmimo jednu cinjenicu. Podnijecete je zajedno sa mnom. Ne radi se o prijatnoj cinjenici, ali crkve tjeraju covjeka da spominje neprijatne stvari. Pretpostavimo da se u ovo današnje doba jedna neiskusna djevojka uda za sifilisticara; u tom slucaju katolicka crkva kaže: ».. je jedan neraskidivi sakrament. Morate izdržati celibat ili ostati skupa. Ako ostanete skupa, ne smete preduzeti korake da sprijecite radjanje sifilisticne dece.« Niko cije prirodno saosjecanje nije izopaceno dogmom, ili cija moralna priroda nije sasvim bezosjecajna prema svakoj vrsti patnje, ne bi mogao tvrditi da je to ispravno i kako takvo stanje stvari treba da se nastavi.

Ovo je samo primjer. Ima mnogo nacina na koje u ovom trenutku crkva namece mnogim ljudima nezaslužene i nepotrebne patnje, svojim insistiranjem na onome što ona odluci da naziva moralom. I naravno, kao što znamo, ona je protivnik napretka i poboljšanja svega što ublažava patnju na svijetu, jer shvata moral kao ograniceni niz pravila ponašanja koja nemaju nikakve veze sa ljudskom srecom; i kada kažete da ovo ili ono treba da se ucini, jer bi to doprinjelo ljudskoj sreci, ona smatra da to sa moralom nema nikakve veze: »Kakve veze ima ljudska sreca sa moralom? Cilj morala nije da usreci ljude.«

Strah, osnova religije [ nazad ]

Religija se zasniva, ja mislim, uglavnom i na prvom mjestu, na strahu. Tu se radi djelimicno o užasu pred nepoznatim, a djelimicno, kao što sam rekao, o želji da imate neku vrstu starijeg brata, koji ce biti pored vas u svim nevoljama i nesuglasicama.

Strah je osnova cijele te stvari - strah od nepoznatog, strah od poraza, strah od smrti. Strah je poroditelj okrutnosti, i stoga nije cudno što okrutnost i religija idu ruku pod ruku. To je zato što je strah osnova i jednog i drugog. Mi smo poceli pomalo da shvatamo stvari i da pomalo ovladavamo našim svijetom uz pomoc nauke, koja je silom išla korak po korak protiv hrišcanske religije, protiv organizovanih crkava i njihovih zastarjelih pravila. Nauka nam pomaže da prevazidemo bijedni strah u kojem je ljudski rod živjeo generacijama. Nauka nas uci, a ja mislim da to cine i naša vlastita srca, da više ne tražimo neku zamišljenu potporu, da više ne izmišljamo saveznike na nebu, nego da ovde dolje uložimo napor da od ovoga svijeta napravimo mjesto dostojno života, umjesto užasnog svijeta koji su vijekovima stvarale crkve.

Šta moramo uciniti [ nazad ]

Treba da stanemo na svoje noge i pogledamo svijetu u lice - u njegove dobre i loše strane, njegovu ljepotu, njegovu ružnocu; da vidimo svijet kakvim on jeste i da ga se ne bojimo. Svijet treba osvojiti inteligencijom, a ne samo sjedjeti u njemu u ropskoj pokornosti pred svojim strahom. Citava zamisao o bogu je proizašla iz drevnih istocnjackih despotija. To je zamisao koja nije vrijedna slobodnog coveka.

Kada cujete kako se ljudi u crkvi ponižavaju i govore za sebe da su bijedni griješnici i ostalo, to je vrijedno prezira i nedostojno ljudskih bica koja imaju samopoštovanje. Treba da se dignemo i svijetu otvoreno pogledamo u lice. Treba da uradimo sve što možemo, i to ce uvijek biti bolje od onoga što su ovi drugi napravili kroz sve ove vekove.

Za dobar svijet su potrebni znanje, dobrota i hrabrost; nije potrebno da sa žaljenjem ceznemo za prošlošcu i sputavamo svoju inteligenciju rijecima koje su davno izrekli neupuceni ljudi. Potreban je neustrašiv pogled na svijet i slobodna inteligencija. Potrebna je nada u buducnost, a ne osvrtanje na prošlost koja je mrtva i koja ce biti daleko prevazidjena buducnošcu koju ce stvoriti naš um.

__________________________________________________
 

[1] Ovo predavanje je održano 6. marta 1927. u Gradskoj kuci u Betersiju pod pokroviteljstvom Odjeljenja za južni London Nacionalnog svjetovnog društva.
Why I Am Not A Christian by Bertrand Russell
Nauka i religija i izabrani eseji
Svjetlost, OOUR Izdavacka djelatnost, Sarajevo 1976.
prevodilac: Zulejha Ridanovic

 [ nazad ]