Alija Isaković

 

AlijaIsakovicRahmetli Alija Isaković pročitao je, na prvom Bošnjačkom saboru održanom u opkoljenom Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine, jedan od najnadahnutijih govora o Bosni i Hercegovini, a posebno o Bošnjacima i njihovoj sudbini na Balkanu.

Govor zaslužuje da ga se Bošnjaci, s vremena na vrijeme, prisjete i ne prepuste zaboravu ideje i dijagnoze Alije Isakovića.

Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla

„Poštovani Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjački muslimanski narode. Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.
Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.

Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je pala u dio ovoj generaciji. U ovom prostoru s nama su svi naši živi - oni s puškom u ruci na kućnim pragovima i rovovima, oni prognani širom svijeta, i oni koji su preselili na ahiret, bilo kao borci ili kao civili, od djece u inkubatorima naših porodilišta do stogodišnjaka u našim staračkim domovima. Svi oni su šehidi jer su na Božijem putu bili svjedoci istine svojim životom i time stekli Božiju milost.

Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.

Ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Moramo sve ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

Bošnjaci su jedini evropski narod s anacionalnim političkim poltronskim vrhom

Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu, sa zavodljivim utapanjem u zamagljeno jugoslavenstvo koje je bilo kao čistilište za buduća nacionalna opredjeljenja, konačno - posljednjih dvadeset godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku.

Svi oblici krajnosti

Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.

Tako, bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vođstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamo li smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu.

Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Čišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogm o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU i Alija Nametak član JAZU, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine, itd.

Pored toga, što smo svi Bošnjaci-Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici... Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih.

Mi nismo dali povod za genocid

Mi, ni Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli, nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su planiranih radnji. O tome imamo niz upečatljivih pouka iz bliže i daljnje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru.

Provođenje programa o "Velikoj Srbiji" i, kasnije, dogovor Milošević-Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine ne bi moglo spriječiti bilo kakvo naše drukčije ponašanje, bilo koja drukčija politička struktura i bilo koja drukčija politička ličnost našega naroda. Ako ovo ne razumijemo odmah i na pravi način, onda se pridružujemo agresoru i njegovim tvrdnjama o našoj krivnji ili podjeli krivice. Vrijeme je da još jednom kažemo da je ovo vid krstaškog rata te je naša krivnja kolektivna. Neću reći da smo se u ovom ratu u svemu dobro ponašali i organizirano radili, neću reći da je sve moralo biti kako je bilo, ali osnovni tok događaja išao bi kako je išao. To nije emotivni, svađalački komšijski rat. To je bilo, i sada je, fizička realizacija dugogodišnjih političkih planova. Beskrupulozna, nemilosrdna i radikalna.

Propagandna mašinerija srpska i hrvatska, što je potpuno razumljivo, poznaju ovu evropsku isključivost i antiislamsku fobiju, te plaše svijet našom vjerom i naše poznate, i od objektivnih stručnjaka utvrđene vrline, predstavljaju kao opasnost. Zapravo, Evropa ne uvažava multikulturalne oblike zajedništva i naš način suživota, koji su mogli upoznati u ratu. Ona to doživljava više s čuđenjem nego s razumijevanjem.

Vjerovali smo u bajke koje su nam namjenski pričane

Mi nismo "tijesni" kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi.
Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potire sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje.

Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa.

Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u "daleku budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala. Sve nam se to sada cinično hihoće u okrvavljeno lice, ne bez manijakalnog zločinačkog užitka.

Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida

Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak.

Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi.

Dvojica agresora - pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve

Ono što se dogada u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti. Način razrješenja bosanskohercegovačke sadašnjosti - uz međunarodno posredovanje, ostaće upisano u noviju svjetsku povijest kao najveća politička i vojnička nemoralnost i nepravda: dvojica agresora - pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve! Međutim, to nam nije nikakva utjeha. Politika ne poznaje termine - moral, pravda, humanost i obzirnost. Na nama je da ovu krvavu realnost predočimo novim domaćim i evropskim generacijama kao gorku pouku i čistu optužbu. Zločini ne mogu ostati neobilježeni, zločinci nekažnjeni, jer je to protivno samoj prirodi i protivno svim svetim knjigama koje su narode izvele iz barbarstva.

Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete.

Biti vlastita mjera stvari

Sada moramo više raditi. Biti neumoljivi prema svojim grješkama i više raditi. I biti vlastita mjera stvari, u mjeri koja je potrebna za normalan život.U ovome bolnom trenutku sahrane iluzija nemojte histerizirati, nemojte lamentirati jedni drugima i nemojte jedni drugim uvećavati nesreće i nametati krivnje. Ovaj Sabor nije sazvan da bilo šta opravda ili poteže bilo čiju odgovorost ili da bilo koga liši odgovornosti. Ovo nije trenutak svođenja računa. Nikakvim optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo samo odmoći. Ne kažem da to svođenje računa nećemo učiniti - temeljito i smireno, svestrano i sistematski da bismo se očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život. Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nudi i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka- Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polu-mirnodopskim uslovima.

Bez obzira kakvo bilo državnopravno uredenje Bosne i Hercegovine i bez obzira kakva bila mogućnost razgraničenja u njenim sadašnjim granicama, mi Bošnjaci smatramo to rješenje nametnutim silom i privremenim, dajući nadu budućim generacijama da će očuvati i razvijati svijest o tome da je svaka naša podjela protivna interesima svih naroda Bosne i Hercegovine."


 

Alija Isaković:

Ko je Bosanac, ko Bošnjak, a ko Musliman?

Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo. To je pretežno onaj nas sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčesće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom. U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.

Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom. Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je oko šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda. U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama, i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.

Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovnistva 1971, zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman, umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimiliralo u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije. Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana “Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?”, Sarajevo 1993. godine:

“Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas posvjeste porjeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmjeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas vec bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tude kulturne tradicije.”

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant… Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije. Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime.

Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH. To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin. Srbin ne mora biti Srbijanac, kao što Bošnjak ne mora biti Bosanac.

Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac. To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu BiH unitarizma. Naši BiH pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo sličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.


Alija Isaković (Bitunja kod Stoca, 1932, - Sarajevo, 1997),

je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dramatičara, pisca, leksikografa i historičara jezika i književnosti. Utemeljitelj je moderne bosanske jezičke kulture. Jedan je od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca uopće.

Ukopan je u haremu jedne od najljepših džamija u Sarajevu - Ferhadiji. Tu su i nišani slikara Ibrahima Ljubovića i književnika Nedžada Ibrišimovića, autora djela kojih bi se valjalo sjećati mnogo više i mnogo češće nego prigodničarski u povodu „okruglih“ obljetnica. Kao što je ova Isakovićeva, kulturnog pregaoca kojeg uspoređuju i s jednim ključnim prethodnikom, Safvet-begom Bašagićem: „Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda - to je Isaković ponovio na koncu vijeka“.

 


 

 

Ja sam dijete iz "mješovitog braka" od majke Mujesire, koja se izjašnjavala kao Srpkinja, i oca Omera koji se izjašnjavao kao Hrvat. Jedno vrijeme smo bili Neopredjeljeni ( razumljivo, jer zapravo nismo ni Hrvati ni Srbi ... ), a ta je opcija bila dozvoljena kao alternativa. Svojevremeno u Jugoslaviji, ja sam se izjašnjavao kao Jugosloven, poput Amerkanaca u USA. Nikad nisam prihvatao mogućnost da se izjašnjavam kao Musliman, prije svega zato sto to asocira na vjeru, koja je meni bila strana pošto sam ubijeđeni ateista, i ponajviše zato jer ja nisam živio ni u kakvoj Muslimaniji. Uostalom, kao što bosanski Srbi i Hrvati nisu živjeli u Srbiji i Hrvatskoj. Tada sam želio, kroz razne rasprave, prije Ustava iz 1974., da se izborim da budem Bosanac i Hercegovac. To nije prošlo.Svi su moji predci i djedovi i pradjedovi iz Bosne i Hercegovine. Kao i mojih prijatelja Hrvata, Srba i Bosnjaka, ostalih. Ja bih volio da se svi osjecamo kao Bosanci i Hercegovci ( skraćeno Bosanci ), ali je taj termin toliko zatrovan kleronacističkom retorikom i sluđenošću da bi to bilo nesvrsishodno. Kao, to je nametanje unitarizma, a zapravo to je protivljenje RAZLIČITOSTIMA U ZAJEDNISTVU, i perfidno svojatanje teritorija za svoje stado.

Kako me ova problematika ponovo s pravom zaintrigirala - obećajem više priloga za eventualnu raspravu i rasvjetljavanje.

Mido


 

SLIJEDE INTERESANTNI PRILOZI

Ramišljanje Sinana Alića čini mi interesantnim i prihvatljivim. On je to prezentirao u svojoj kolumni u Oslobođenju koju ja evo bilježim u svom WebNotesu:

 

Primitivizam u zaštiti nacionalnog

Bošnjaci su baš sretni. Imaju čovjeka koji u njihovo ime brine o tome kako će se na narednom popisu nacionalno izjašnjavati. Još samo da otvori slobodnu telefonsku liniju pa da čovjek može pitati: Kako ću se izjasniti i kako se zove jezik kojim govorim?

Nakon emisije na FTV-u "Odgovorite ljudima" (srijeda, 14. novembra 2012) više je nego jasno – silovanje kojem je izložena jednonacionalna grupa, nakon jednog primitivnog istupa (pogledajte snimak FTV-a da biste vidjeli kako reaguje Sejfudin Tokić na činjenicu da gošća u emisiji govori ekavski ili kada „enkadeovski" traži od Tijane Cvjetičanin da kaže kako će se nacionalno izjasniti), rezultiraće znatnim porastom broja onih čije se nacionalne identifikacije Tokić plaši. Naprosto, jadna je nacija u čije ime govori, čije interese štiti i čiji kulturni i svaki drugi identitet treba da promoviše ovaj čovjek.

Ono što se, možda, dogodilo njegovom ocu (da ga je neko natjerao i da je morao biti Hrvat islamske vjeroispovijesti), sada Tokić pokušava primijeniti na populusu koji bi se morao osjećati onako kako se osjećalo stotinjak ljudi

28. 9. 1993. godine u Sarajevu. Zanoćio si kao Musliman, a probudio se kao Bošnjak. Kao da te jeseni 1993. nije bilo prečeg posla do promjene naziva jednom narodu, a da taj narod u najširem smislu niko nije ni konsultovao.

Ko je izvršio to silovanje? Ko je u trenucima, kada mu prijeti nestajanje, unio smutnju u jedan narod? A smutnja i danas traje. Da nisu i za ovu smicalicu krivi Lenjin, Trocki, Staljin, Kominterna, Tito, Pozderci, Bijedić, Mikulić, Dizderevići i ko zna koji komunisti?

Vidno uzrujan u emisiji bio je i Halid Genjac. Istina, on ne spori nekome pravo da se izjasni onako kako se osjeća. Čak to i preporučuje jednom gledaocu čija je genetika prošarana svim što balkanska genetska korpa nudi, ali Genjac ne krije, on forsira ono što piše u Ustavu – etnički princip. Braniti ustavno ustrojstvo jeste neke vrsta legalizma, ali kada se malo zagrebe ispod Genjčevog legalizma, lako se prepoznaje nacionalistički strah da mu se stado ne okrnji. A Ustav BiH je, znaju to i vrapci na grani, i Evropa je to potvrdila, čak i sudski, diskriminatorski. Naravno, ništa se bolje nije moglo ni očekivati od oktroisanog papira, na kojeg su svoje potpise stavljali ljudi čiji nas je nacionalizam vratio u srednji vijek.

Zabrinut je tako gospodin Genjac ako ga populus ne posluša, ako se broj Bošnjaka, na daj bože, smanji nauštrb Bosanaca. On čak izražava svoju spremnost – ako neko može garantovati da će Bosanci biti u većini koja će im omogućiti ostvarivanje nekih prava, on će se odmah izjasniti kao Bosanac. Znači li to, gospodine Genjac, da ste vi Bošnjak samo zbog privilegija koje taj dres donosi? Taj recept je već testiran kada su se poslanička ili ministarska mjesta rezervisana za ostale popunjavala Bosancima koji su se preko noći odricali svog bošnjaštva. Takvi Bosanci nisu predstavljali opasnost.

Na drugoj strani, travar smatra da je Bosanac geografska odrednica. A šta onda određuju imenice Francuz, Mađar, Nijemac, Austrijanac, Italijan...? I kako ćeš, bolan, u svojim Tokama ljudima objasniti da Francuzi govore francuski, Nijemci njemački, Mađari mađarski, a Bošnjaci – bosanski? Što nisi pokušao sa analitičarem Gašparevićem raspraviti da li je baš slučajno naziv jezika kojim on govori izveden iz imenice kojom se taj narod imenuje? I neka govori kako govori. I neka se kao narod imenuje kako hoće i neka se kao pojedinac identifikuje sa svime tim. Pitam vas samo otkud ta nervoza spram činjenice da se drugi ne osjećaju kao vi? Zašto im branite da svoju nacionalnu ili bilo koju identifikaciju vežu za zemlju u kojoj žive i koju, vjerujem, neizmjerno vole.

Ko ima pravo da na građane vrši pritisak kako će se na narednom popisu nacionalno izjasniti? Tokić to čini onako krkanski, primitivno, a Genjac upakovano u legalitet. Pridružio im se i Pejo Gašparević vezući priču o nadnacionalnom, spominjući Sovjete i "čehoslovake" ne znajući i da je udružena država imala i Čehe i Slovake i povlači paralelu između Jugoslovena i Bosanaca. Pa ovaj vajni analitičar (?) nikako da shvati da Jugoslaviju nisu razbili Jugosloveni, nego nacionalisti svih boja: srpskih, hrvatskih i muslimanskih. A što se tiče Bosne, pardon, i Hercegovine, ona je definitivno najebala i sa srpskim i sa hrvatskim i sa bošnjačkim nacionalizmom.

Govori tako Gašparević kako se kod nas priča o naciji uzima kao nešto apriori negativno, a Obama, veli on, s ponosom priča o američkoj naciji. Za njega je, eto, američka nacija normalnost, ali mu smetaju "probosanske snage".

Treba se odreći te sintagme, poentira na kraju emisije, obraćajući se bošnjačkoj političkoj i intelektualnoj eliti, a gledao je u Tokića. Zašto, vajni analitičaru? Ako američku naciju konstituišu američki Poljaci, Irci, Italijani, Portorikanci i ko sve ne još, zašto je problem ako se na sličan način neko pokuša ponašati u Bosni i Hercegovini?

Istina, priznao je Genjac, možda će nakon nekih stotinu godina taj proces biti normalan, pa se nećemo stidjeti Bosanaca i Hercegovaca, ali i vijek počinje onom prvom, drugom, trećom... godinom. Zašto su sumnjivi oni koji sada žele krenuti tim putem?

Teško je mentalnom sklopu koji odgovara prvoj sredini XVIII vijeka objašnjavati šta je to sloboda izjašnjavanja bilo koje vrste, o čemu je tokom cijele emisije zborila gospođica Tijana Cvjetičanin, pa i ona koja se tiče
nacionalne identifikacije, naspram očigledne torture koju proizvode bilmezarije jednog Tokića, lagalistički strah Genjca i antikomunistički habitus Gašparevića. A sve se svodi na jedno – plaše se da im se "stado" kome oni
pripadaju ne ospe.

Moguća su i osipanja, ali svaki čoban zna da je uglavnom do njega hoće li stado ostati na okupu, makar ga stalno vukovi obilazili.

(Autor je predsjednik Fondacije Istina, pravda, pomirenje iz Tuzle)


Biti Musliman …

biti Bošnjak…

u proljeće 2013. god.

Salmedin Mesihović

dana Travanj 29, 2013

Sukob između „bosanstva“ i „bošnjaštva“, koliko god on bio i izgledao besmislen, je na svjetlost dana izbacio ponovo pitanje identiteta u onom dijelu Bosne i Hercegovine koji se na etnonarodnosnim kartama Bosne i Hercegovine uobičajeno (nebitno je li ima za to stvarnih razloga ili ne) boji u „zeleno“. Pitanje nečijeg identiteta (državnog, narodnog, vjerskog, političkog, seksualnog) je čisto individualna stvar, iako često proističe iz kulturno – historijskog okruženja. Radi takvog načelnog stava, najbolje je analizu identiteta Bošnjaka/ Muslimana izvršiti na osnovu osobnog primjera, odnosno koristeći sebe kao neke vrste „zamorca“.

Uslijed niza historijskih i općekulturoloških procesa i pojava Bosna i Hercegovina je specifična zemlja u kojoj su se od sredine XIX. st. pa do kraja 60tih godina u jednom usporenom toku formirale tri nacije. Bez obzira sviđalo se to nama ili ne, to je činjenica koja se ne može prenebregnuti niti zapostaviti. Posljednja formirana kao nacija u punom smislu je ona koja je krajem 60tih godina oficijelno nazvana Muslimani, jer je proistekla iz onog dijela BH i sandžačkog stanovništva čiji su preci prešli na islam za vrijeme osmanske vladavine. Tako je ta nacija postavljena i definirana na dva temelja →1. vezanost za bosanskohercegovačko nasljeđe u svakom pogledu i 2. činjenici da su preci prešli na islam. Istoj naciji je 1993. god. promijenjeno ime u Bošnjaci, ali osim promjene imena nije došlo ni do kakvih drugih suštinskih promjena u postojanju nacije/naroda. Tako je njeno postojanje i dalje oslonjeno na navedena dva temelja. Samo pitanje imena i danas izaziva čitavu problematiku za i protiv. Ali trenutno ime je takvo kakvo je, sviđalo se to nama ili ne, i kao takvog ga treba poštovati.

I nakon ovog manjeg uvoda, kako bi se lakše pratio tok analize, prebacujem se na glavnu tematiku, odnosno analizu sopstvenog nacionalnog identiteta. Prvo malo osobne historije po tome pitanju. Imao sam 6 godina kada je bio popis iz 1981. god. i tada su me pisali kao Musliman, na idućem popisu sam se sam izjasnio kao Musliman. I od tada do danas se izjašnjavam kao Musliman odnosno Bošnjak. Da budem iskren niko mi nikada nije niti uskraćivao pravo da se tako izjasnim, niti sam tjeran da se tako izjasnim. I onda dolazi kampanja za predstojeći popis, koja je postala agresivna i na momente prljava, i koja je stvorila jednu vrstu podjele i dubioze između propagatora „bosanstva“ i propagatora „bošnjaštva“. Sukob je nastao i rastao ponajviše zahvaljujući tome što se nikako ne uspijevamo izdići iznad isključivosti, tvrdoglavosti kao i toga da slijedimo one pojedince koji se koriste „nekim velikim riječima“, propagiranjem agresivnosti i mahanjem barjacima kako bi sebe propagirali, uzdigli i obogatili. Nažalost ova podjela je u javnost ubacila i jednu vrlo opasnu i pogubnu ideju o kulturološkoj razlici između onih koji se smatraju Bošnjaci i onih koji se smatraju Bosanci. Tako se počela stvarati percepcija o tome da „Bosanci“ dolaze iz ultragradskih, kultiviranijih i obrazovanijih slojeva sa liberalnim i ljevičarskim vrijednostima i da su eventualno ateisti ili bar agnostici a „Bošnjaci“ iz reda konzervativnih, religioznih, slabije obrazovanih i ruralnih slojeva stanovništva.

Oba tabora snose krivicu za ovakve percepcije. Propagatori „bosanstva“ upravo kao svoje glavno oruđe koriste taj osjećaj kulturne dominacije (pa u ekstremnim primjerima i gadljivosti) onih ultraurbanih, više – manje pokondirenih i salonskoliberalnih slojeva nad masom „primitivaca“ koji su kao ostali na nivou plemenske podjeljenosti. Oni isto tako kao da ne žele vidjeti niti priznati (često pod idejom „integralnog bosanstva“) da postoje i ljudi koji imaju drugačije mišljenje o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti i koji ne žele biti i samo građani Bosne i Hercegovine bez svoga narodnosnog osjećanja. Na drugom taboru ću se još više zadržati, jer me najviše interesuju oni koji u zadnje vrijeme mašu „barjakom bošnjaštva“.

Ko su ti „vrli bojovnici“ za naciju kojoj pripadam i koji su se odjednom našli na „branicima njene odbane“. Prvo riječ je o isluženim, liferovanim i političarima i religioznim starješinama, koji se ne mire sa time da trebaju otići u mirovinu. Oni su u zadnjih godinu dana svojim ponašanjem i djelovanjem nanijeli veliku štetu interesima bošnjačke nacije. Svojim agresivnim nastupom, propagiranjem toga da su oni planetarne ili univerzalne vođe i voditelji bošnjačkog naroda su učinili upravo ono što u srcu žele najveći neprijatelji bošnjačkog naroda. I tako se polako u javnost uvlači prikaz Bošnjaka kao nekih konzervativnih, ultratradicionalnih elemenata izrazito i neizostavno vezanih za religiju, što se jasno vidi i u njihovoj mantri koju stalno ponavljaju: Bošnjak – Islam – bosanski jezik. Po tom šablonu bi svaki Bošnjak imao samo jednog vođu koji bi mislio za sve njih. Po tom šablonu svaki Bošnjak bi u Borisu Dežuloviću trebao vidjeti svoga najvećeg neprijatelja, najvećeg ustašu, većeg nego što su to bili Pavelić, Šušak, Boban. Po tom šablonu bi svaki Bošnjak trebao ići u džamiju (nemam ništa osobno protiv toga) i nazivati selam (nemam ništa osobno protiv toga) i izgledati kao „bajramski momak“ (nemam ništa protiv toga). Po tom šablonu bi svaki Bošnjak morao da vjeruje da je El- Fatih imao san o Bosni, a ne želju da je kao državu uništi. Po tom šablonu bi svi bili licemjeri, jer bi javno bili najveći „muslimani“ i slušali ilahije i kaside (nemam ništa protiv toga), a u skrovitosti doma bi mogli raditi šta bi htjeli i slušali turbo folk (nemam ništa ni protiv toga). Po tom šablonu, naši predstavnici u svim institucijama bi trebali biti korumpirani, bezkarakterni, pokvareni i kriminogeni pojedinci. Po tom šablonu Bošnjak bi u Srbima vidio samo Dražu Mihajlovića, Miloševića, Karadžića, Mladića, Načertanije, Dodika…itd… ali ne i Branislava Nušića, Ivana Stambolića, Branka Čopića, Rodoljuba Čolakovića, Radeta Šerbedžiju, Uglješu Uzelca, Bogića Bogićevića…itd… Po tom šablonu Bošnjak bi u Hrvatima vidio samo Antu Pavelića, Tuđmana, Bobaka, Šuška, Tomsona…ali ne i Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krležu, Feralovce, pa i samoga Tita…itd… Po tom šablonu Bošnjak bi trebao vjerovati da postoje piramide u Visokom, i da su njihovi preci pripadali nekoj visokorazvijenoj civilizaciji, a koju su od njih sakrivali Srbi, Hrvati i „komunjare“. Po tom šablonu bi svaki Bošnjak trebao znati da je on 40 % Ilir, 20 % Got, 15 % Slaven, 15 % Kelt, 6 % Hun i čak 4 % Tračanin. Po tom šablonu bi Bošnjak morao imati rezervnu domovinu u Turskoj, Iranu ili Saudijskoj Arabiji (zavisno od afiniteta i koristi). Po tom šablonu bi Bošnjak trebao biti zatucan i zaostao, upravo onako kako ga žele prikazati oni koji iz nekih svojih razloga mrze Bošnjake i koji su u zadnjem ratu željeli u potpunosti uništiti taj narod, njegovu kulturu i nasljeđe. Zapitajmo se jesmo li mi to i želimo li mi to biti?

Vjerujem u Boga na neki svoj, deistički način. Ne idem u džamiju iako nemam ništa protiv onih koji idu, sve naravno dok oni ne ugroze moju slobodu izbora. Naravno uvažavam i poštujem činjenicu da je islam igrao veliku ulogu u formiranju nacije kojoj pripadam i da je kulturološki dosta doprinio njenoj izgradnji. Poštujem i ljude koji su iskreno odani Islamu, posebno one koji uvažavaju staru, bosansku inačicu islama. Ali to ne znači da zbog toga što su nam preci (uzgred rečeno više iz prozaičnih, pragmatičnih razloga) prešli na islam, sada i njihovi potomci moraju biti u potpunosti religiozne osobe. I naravno kao što Bošnjaci koji nisu više religiozni uvažavaju Bošnjake koji su pripadnici hanefijske ili bilo koje druge islamske denominacije, tako bi i ovi trebali da shvate da nemaju nikakvo eksluzivističko pravo na bošnjaštvo.

Kao što ne mogu mijenjati nacije po potrebi, isto tako ne mogu mijenjati ni političku pripadnost. Pošto sam u novembru 1982. god. prilikom primanja u pionire položio zakletvu Titu, toga se držim i do danas. Uostalom zašto i ultraljevičari ne bi mogli po narodnosnoj pripadnosti biti Bošnjaci. Pa krajem 80tih godina prošlog stoljeća, između 35 i 40 % članova Saveza komunista Bosne i Hercegovine se izjasnilo kao Muslimani po nacionalnosti. Naravno druga je stvar koliko je bilo tamo iskrenih komunista i titoista iz uvjerenja, a koliko onih koji su tako dolazili do pozicija, unapređenja i privilegija. Pa velikani Dzemal Bijedic, Hamdija Pozderac, Nijaz Durakovic… koji su bili vodje BH komunistickog i kasnije socijaldemokratskog pokreta su se izjašnjavali po nacionalnosti kao Muslimani/Bošnjaci. Uostalom stojim na stajalištu da su za obnovu bosanskohercegovačke, zavnobihovske državnosti i afirmaciju i priznanje nacije kojoj pripadam mnogo više zaslužniji tadašnji komunisti nego tadašnji „Mladi muslimani“. Kao što je uostalom i kralj Tvrtko mnogo bitniji za BH državu, nego El – Fatih koji je napao i uništio srednjovjekovnu bosansku državu i koji definitivno „nije sanjao idealnu“ Bosnu.

I šta je sporno u tome ako se neki zagriženi komunista, anarhista, panker ili hipik ili možda neki deklarirani gay želi nacionalno izjasniti kao Bošnjak, a možda izrazito religiozna i tradicionalna osoba kao Bosanac. Treba samo skrenuti sa puta svađa na put izgradnje Bosne i Hercegovine onako kako ju je definirala Rezolucija o ljudskim i narodnim pravima sa II. zasjedanja ZAVNOBiHa u Sanskom Mostu. Svaki građanin BiH ima pravo na slobodu savjesti, spoznaje i izbor nacionalne/narodne, vjerske, jezičke, seksualne i druge pripadnosti ili se uopće ne mora izjasniti o nekoj pripadnosti. Tako i oni koji se izjasne kao Bošnjaci ne bi trebali biti promatrani (od drugih) kao oni koji imaju nešto protiv ideje Bosne i Hercegovine kao zemlje i države u kojoj žive zajedno sa BH Srbima, BH Hrvatima, i onima koji se nacionalno izjasne kao Bosanci, Jugoslaveni, Romi, Kinezima… ili nekako drugačije. Naravno to podrazumijeva i da se ukine stvarno uvredljiva i omaložavajuća kategorija „Ostali“ i tako svi budemo jednaki po pravima i obavezama.

Zato i bez obzira što je i vanjskim utjecajem, ali i sopstvenom krivicom nacija kojoj pripadam dovedena do egzistencijalnog ruba, što je danas degradirana, devalvirana, korumpirana i kontaminirana, kulturološki bačena na samo dno, što je u svim strukturama vode sumnjivi likovi…. ja sam ono što jesam i neću se nikada odreći toga da sam Bošnjak, prestati biti ponosan na svoju nacionalnost, njeno nasljeđe, tradiciju i kulturu i prestati vjerovati u Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu u kojoj svako ima pravo na sopstveni izbor i kojoj neće biti više nikakve diskriminacije. Ustvari jedini izlaz iz ovog katastrofičnog pada i dekadensa nije moguće tražiti u daljim podjelama stanovništva Bosne i Hercegovine, nego samo u zajedničkom revolucionarnom nastupu i Bošnjaka i Srba i Hrvata i onih koji se izjašnjavaju kao Bosanci, Jugoslaveni, Romi…ili nekako drugačije, jer su to bratski narodi, koji dijele zajedničko porijeklo i jezik, genetsku srodnost i rodnu grudu. Samo sa zajedničkom borbom možemo otjerati strane eksplatatore i zbaciti domaće upravljače i izdajnike. Sve drugo je put u propast. Samo da li mi svi imamo dovoljno snage da napustimo stazu koja vodi ravno u pakao.

Maj mač je moje pero, moj štit je moje mastilo

http://tacno.net/kolumna/biti-musliman-biti-bosnjak-u-proljece-2013-god/

 

 

Slobodni ste da učestvujete putem e-mail_a koji je na linku - Mido OnLine ili - Kontakt.

Obradio: Krilic O. Midhat

[ Mostarsoft ]